Znakovi

Svuda oko nas su znakovi. Ukoliko umijemo da gledamo lako ih je naći na raskrsnicama, na zgradama ili u očima ljudi. Oni nam govore kuda da idemo a kuda nipošto ne smijemo, bar zasad. Govore nam kada da stanemo, gdje možemo naći krevet ili hranu, kada da krenemo i koliko još imamo do sledeće životne raskrsnice. Ukoliko ih ne poštujemo možemo se naći u lošim situacijama, možemo zalutati i naći se negdje gdje nema znakova da nam kažu kuda dalje.

Znakova ima dvije vrste: oni koji su svima poznati i lako vidljivi i oni koji su vidljivi samo onome koji znak traži i koji baš tad znak i treba. Ovi prvi nisu posebno interesantni jer svima su isti i njihovo tumačenje, obično, nije neka vještina. Ovi drugi su jako opasni. Čovjek ih nalazi svuda i gotovo nikada ne može da zna šta oni zaista znače.

Ti znakovi mogu biti i susreti sa djevojkom koju znam još od kad je bila mala djevojčica a koju nisam susretao više od deset godina. Susreti koji su neverovatno česti i dešavaju se na najneobičnijim mjestima. Ti znakovi mogu biti i jedno zbunjeno ćao i oboren pogled njen. Ti znakovi mogu biti i onaj pogled, u očima neke druge nje, koji mi govori da ma čija ona bila, uvijek će biti moja. Ti znakovi su u pogledu lijepe mlade žene koja me gleda u oči. Možeš ih pronaći na ulici u razgovoru sa potpuno nepoznatim čovjekom ili ženom. Možeš ih pronaći u reklami na nekom tramvaju u zemlji koja nije tvoja.

Svukuda oko nas su ti znaci. Te slutnje i nagovještaji nečega. Pitanje je samo umijemo li ispravno da ih protumačimo. Možda nas neka serija neočekivanih događaja, na prvi poged loših, vodi uzbrdo a ne nizbrdo kako mi tada vjerujemo. Možda je naša sreća u jednom trenutku posljedica loše protumačenih znakova.

Izaćiću večeras i izaćiću sutra. Hodaću ulicama i tražiti svoje znakove. Tražiću ih u očima mladih žena jer znakovi koje tamo možeš naći jesu najljepši od svih. Tražiću, baš kao što oni koji piju kafu traže u šoljici ispijene kafe, svjetlo i sunce, pogled koji grije, pogled koji pomjera i lako obara.

Tražiću svoj znak.