Sasvim slučajno

U jednoj zemlji, tebi draga možda nepoznatoj, rastu lubenice i visibabe. Nije to obična zemlja. Bog  (ili slučaj) je odlučio da tu sakupi najgore duše. Duše sposobne samo za najveća zla i pakosti. One koje su željne vrline koju bi mogle povući po blatu, isprljati, uništiti i nakon toga uklopiti u svoje crnilo. Tu rastu i najbolje duše. One koje ne žale ni svoju krv, ni svoje meso, ni svoj znoj kako bi pomogle nekom, ponekad sasvim nepoznatom. Te duše su krupni biseri rasuti pod nebom zemlje. Oni biseri koji bi se ljepotom i sjajom isticali i u ladici kakvog prebogatog juvelira, u blatu se posebno ističu. To blato se na njih ne lijepi već čini da izgledaju još veći i sjajniji. Teško je reći ko je tu zbog koga. Možda su oni najgori tu da bi iscrtali crnu pozadinu na kojoj će se oni najbolji još više istaći. Možda su tu da bi svakodnevno provjeravali koji je biser pravi a koji je, ustvari, samo ofarbani staklić. Možda su baš oni najgori najzaslužniji što u toj zemlji ima i toli

S godinama i ljudi, baš kao i carigradske dunje ostavljene na ramu tvog prozora, sazrijevaju. Sazrijevamo i ti i ja a u nama misli, osjećanja, uspomene, strahovi i ciljevi. Sazrijevaju u nama naši novi koraci, oni na koje se ne bi usudili, možda još prošle godine. Odluči tako čovjek, naizgled odjednom, da izuje cipele kojima je do sada hodao po suvim i prašnjavim ulicama svog grada, da obuče čizme od sedam milja i ode negdje, još dalje od dalekog. Da ode tamo i postane neko sasvim drugi, sam sebi neprepoznatljiv dok se bori za tuđe ciljeve kao da su njegovi. Umori, tako, jednaka svakodnevnica ženu i počne da joj svako veče prije spavanja, i svako jutro po buđenju, postavlja pitanje: Jel to ono najviše što si mogla postići u životu? Na početku se na to pitanje odgovara lako, odmahnuvši rukom i ne misleći previše. S godinama ono sazrijeva i postaje sve opasnije a odgovor na njega sve strašniji. Taj se odgovor ne može unaprijed promisliti. On se osjeti. Osjeti se kroz sve granice

Nekad su govorili da za sve moraš imati nekakav dobar razlog i da uvijek moraš imati cilj. Jao ti ga se ako se probudiš ujutro a pred tobom nema cilja. Odmah nemaš ni razlog da ustaneš. Za svoj se cilj valja boriti, u suprotnom se ne smatra validnim. Eto tako se ovih dana pola grada bori da sačuva romantične uspomene na doba kad su bili djeca, makar te uspomene bile i nezavršena građevina u centru. Moj cilj je daleko ozbiljniji. Naime, današnji svijet apsolutno ne posvećuje pažnje jedno vrlo ozbiljnom problemu. S obzirom na opšti progres u sve više tehnologija se koristi hidrogen. Imamo tako hidrogenske bombe, hidrogenske elektrane a i BMW me je veoma razočarao kada su objavili da prave gorivne ćelije bazirane na hidrogenu. S obzirom na rast potrošnje možemo očekivati povećanje cijene ovog vrlo važnog resursa te u doglednoj budućnosti i nestašice. Čemu spaljivanje hidrogena za energiju. Pa to je takvo bahato razbacivanje Prema hidrogenskim bombama imam razumjevanja. Nerije

U svakom novom vijeku se rode i novi ljudi, izgrade novi mostovi i stvore čuda koja su za prethodni vijek bila gotovo nezamisliva. U svakom novom vijeku ponečeg i nestane, nekad zauvijek i nenadoknadivo. U samo deset godina ovog vijeka već su zauvijek nestali Zapadnoafrički crni nososrozi  a ni afričkim divljim magarcima se budućnost baš ne smiješi. Svaki vijek donosi i svoja pravila ponašanja, svoje, opšteprihvaćene norme. One iz prošlog vijeka ponekad bivaju istrebljene i zaboravljene baš kao crni nosorozi ili divlji magarci. Najbolji posmatrači tih promjena su oni koji su na prelasku iz jednog vijeka u drugi dovoljno stari i dovoljno mladi. Najbolji posmatrači, to smo draga moja princezo, upravo ti i ja. Iz nekih davnih i gotovo zaboravljenih vremena sjećam se da je veliki stid bio one koji su, makar i lažno, bili optuženi da su nešto ukrali. Stid je bilo i biti u društvu pretjerano promiskuitetnih žena (makar smo mi muškarci, da budemo iskreni, to uvijek voljeli). Stid je zna