Efekt leptira

Mnogi popularni filmovi i mnoge popularne knjige se bave efektom leptira. Ovaj efekt je najlakše objasniti kao pojavu da jedan leptir, mahnuvši svojim krilima negdje iznad Atlantika, može da izazove oluju iznad Evrope ili da spriječi da se oluja pojavi.

Postoje i tehničke, mnogo strože, definicije ali je suština da u haotičnim okruženjima jedna mala promjera na izvoru može dovesti do suštinskih i velikih promjena u slijedu događaja.

Od kad znam za sebe ja iskreno vjerujem u efekt leptira. Ne mirim se sa stvarima koje mi se događaju i često, idem glavom kroz zid, nekad uspješno a nekad i ne. Vjerujem da ukoliko nešto dovoljno želiš, to mora da se ostvari i da svojim malim akcijama možeš izazvati velike promjene.

Ključna riječ u prethodnoj rečenici jeste riječ akcija.

Ta akcija nije nešto uobičajeno, nešto što kao dio rutine radimo svaki dan. Ta akcija je izraz naše kreativnosti, želje da stvorimo, djelujući, nešto novo. Neki novi svijet ili neku novu dimenziju u ovom postojećem.

Upravo ta kreativnost nas čini jedinstvenima onda kad nam je potrebno da budemo jedinstveni. Upravo ta kreativnost nas čini dijelom grupe onda kad nam je potrebno da budemo dio grupe.

Skoro sam sa jednom svojom prijateljicom razgovarao o tome čega se bojim. Pokušali smo zajedno da nađemo bar jednu stvar ali, ne bojim se visine, ne bojim se dubine, ne bojim se širine, ne bojim se padanja niti letenja. Na prvi pogled ne bojim se ničega.

Razmišljao sam poslije o tome i naravno pokušavao da pronađem bar jednu stvar koje se bojim (jer čovek bez straha gotovo i da nije čovjek). Moja prijateljica je sugerisala da se možda bojim da se bojim, što me je natjeralo da dobro razmislim ali, ipak, nije primjenjivo u mom slučaju.

Nakon dosta razmišljanja otkrio sam jedini svoj strah. Naime, užasno se bojim nedostatka kreativnosti.

Pokušao sam da omniscienta, naš stari dobri Google, pitam kako se zove moja fobija ali odgovor nisam našao. Ostaje mi stoga da patentiram ovu fobiju i da joj dam ime (nekolio imena već imam u glavi).

Dalje sam razmišljao, kako je, ustvari mnogo više onih koji se boje svoje ali i tuđe kreativnosti. Onih koji žele da se kroz život provuku poštujući ustaljene rituale: ustajanje u pola sedam, kafa, novine, odlazak na posao…

Takvi me ljudi razočaraju, natjeraju da osjećam da sam usamljen. Volio bih da mogu na sred ulice da im viknem: Zamahnite krilima, izazovite oluju, sprečite neku oluju da nastane ali ne bojte se promjene. Ne vičem jer govorio sam to nekima šapatom i nisu me čuli, a šapat je mnogo jači od vriska. Ne vičem jer znam da me ne bi čuli, da me ne bi razumjeli.