Sasvim slučajno

Započeti nešto nije previše teško. Dovoljna je riječ ili odluka, ne obavezno i previše čvrsta. To nije teško i to može svako. Nije problem ni neko vrijeme ustrajati, pogotovo ako se radi o vremenu koje sami sebi odredimo. Ono što je važno, ono što nije lako, je kako se sve završava. Samo na završetku možeš da se okreneš, pogledaš iza sebe, i vidiš cijeli put, od početka, do samog kraja, i da vidiš sebe na svakoj dionici tog puta, sebe na početku i sebe na kraju. Sa malo čime je uporediva ta sreća kada na kraju vidiš da si u onim bitnim stvarima, onima za koje nisi želio da se promjene, ostao isti, i da si i na kraju puta, taj neko, ustvari ti. Najveći neprijatelj dobrih završetaka su izgovori i nepravde koje nas, uvjereni smo, bez naše odgovornosti zadese. Lako je zbog nečijih nedjela počiniti nedjela i zbog svog teškog života ili oštrica na koje naiđemo uzgojiti bodlje. Onda kada se razočaramo gubitkom svega onog što smo mislili da imamo, onda je lako podići još veći zid,

Od vanrednog remonta je prošlo više od tri mjeseca i kako su dobri doktori rekli, disanje se još popravilo. I to kako se popravilo! Nakon nekih dva mjeseca, iz čista mira, postalo je mnogo, mnogo bolje. Protok vazduha koji sam tad osjetio, i koji još osjećam, je stvarno nešto fenomenalno. Svi ožiljci su nestali i sve je bilo kako treba. S vremena na vrijeme se unutrašnjost nosa sušila ali bi Marisol vrlo brzo dovodio stvar pod kontrolu. Dodatno, glavobolja nije bilo čak ni u slučajevima kad bi sjedio direktno nasuprot klime. To bi otprilike bilo to, da sam ja kojim slučajem kakav mirni intelektualac ali ne, morao sam igrati fudbal u sred Engleske, noseći dres omiljenog crveno-bijelog tima.  Tako nešto, naravno, ne prolazi bez posljedica, pa je tako i mene Englez iz okreta, unoseći cijelo tijelo u udarac, pukao rukom (nenamjerno) posred nosa. Iako smo fudbal igrali na -2 stepena, iako sam već bio promrzao, bol je bio nevjerovatan, ali nevjerovatan.  Krv je oblila nos izv