Sasvim slučajno

Usprkos mišljenju nekoliko, uglavnom plavuša, istina je da sam rođen sa primjetnim nedostacima. Od onih fizičkih u oči prvo upadaju kriv nos, ravni tabani i mrlja plave boje na jednom oku (koja se ne da oprati). Lista onih psihičkih je, kao i kod većine muškaraca u najboljim godinama, dosta duža. Neki su uobičajeni (strah od vezivanja za neku osobu) a nekima ne znam ni kako se zovu  (npr. najstrašnija nervoza ako od trenutka kada uočim da imam nokte na rukama do odsjecanja istih protekne više od pet minuta). Među njima onaj koji, po mom mišljenju, najozbiljnije utiče na moj život je taj da nikako ne umijem uživati u dokolici. Koliko se sjećam zadnji put sam pošteno dokoličario, negdje tamo 1979.te godine. Možda nije nešto ali sjedeći na ivičnjaku, tog ljeta, i šarajući prstima po prašini ispred (a onda odmah potom brišući iste o majicu sa likom druga Tita) bio sam najbliže pravoj dokolici. Sjetio sam se toga prije neki dan kad sam, držeći sladoled u ruci razmišljao o tome

Kad razmišljaš o prijateljstvima rijetko ti na um padnu prijatelji koji su ti to najduže, vremenski gledano. Oni koji ti nisu, ujedno, i najbolji prijatelji.   Tako ti ni ja nisam nikad govorio o svom prijatelju kojeg najduže poznajem i sa kojim najduže drugujem. Upoznali smo se on i ja, jako, jako davno. Toliko davno da ni ne pamtim kad je to tačno bilo. Sjećam se samo da je bilo sasvim slučajno, gotovo u prolazu.     Od tad mi je mnogo puta pomogao i mnogo puta spremno prihvatio moju pomoć. Popili smo zajedno gomilu piva i vina i pričali budaleštine gomili lijepih žena.   Moj prijatelj je ozbiljan i na prvi pogled zatvoren čovjek. Ne opija se, ne kocka i jedina prava strast su mu žene.   Kao svaki pravi muškarac i on je sve svoje žene upoznao na pravi način i tačno kad je trebalo. Svi smo mu zavidjeli na ženama sa kojima je bio a poneki i na onima koje su s njim htjele biti. Koliko je meni poznato njega su u svakom trenutku voljele najmanje tri žene.   Tim mi je čudnije

Jesi li znala da jedino na Antartiku nema vjetrenjača ? Doduše, tamo nema ni ljudi, bar ne onih koji tamo stalno žive. Tamo gdje ljudi žive, ima i vjetrenjača. Izgleda da nekako ne idu jedno bez drugog. Vidio sam i ja, zahvaljujući dragim prijateljima, podosta vjetrenjača  ali su mi, ipak, nekako najdraže ostale one na koje je, u prašnjavoj sobi na mom selu, jednog davnog ljeta, jurišao Don Kihot . Bez takvih vjetrenjača život bi bio jednobojan a hod lagan kao u cipelama koje ti sasvim odgovaraju, čak i onda kada u njima ima i poneki kamičak. Bez njih bi sve bilo slatko (ili možda slano) a to, vjeruj mi, ne bi bilo dobro. Ja, sin jedinac, svoje vjetrenjače, ljubomorno čuvam. Na beskrajno čuđenje ozbiljnih i knjiških ljudi, lako se naložim kada vidim na obzoru neku od svojih vjetrenjača. Nije bitno jel se radi o stavu mladog čovjeka koji, poput seljaka koji proklinje slab rod a nije uzorao i posijao, ovu zemlju opisuje atributima nedovoljno dobrim za tvoje niježne (i pomalo kl

Putovao sam prije nekoliko dana zemljom kojoj njenih nekoliko miliona stanovnika daje gotovo isto toliko imena a svi je zajedno zovu - moja. Put je bio dugačak, izuvijan i skroman, bez nekakvih posebnih znamenitosti ili raskoša. Jedino po čemu se razlikuje od stotine sličnih puteva u Evropi je prizor nekoliko velikih i nekad lijepih kuća, sada izgorjelih, bez krovova, obraslih korovom i napuštenih. Zaista, tužno je kada vidiš napuštenu i uništenu kuću. Usuđujem se reći da je to čak i najžalosnija slika koju možeš vidjeti. Napuštena kuća, bez krova, je spomenik životu koji je prestao da postoji, čak iako su svi oni koji su u toj kući živjeli, hvala Bogu, i dan danas živi i zdravi. Zamisli samo, možda je u toj velikoj i lijepoj kamenoj kući nekada živio neko kao što smo ti i ja. Zamisli kako tuda prvi put prohodavaju bosi tabani neke plavokose djevojčice sasvim slične tebi kada si bila mala. Možda je u toj kući, baš u neko avgustovsko veče slično ovom večeras, sletio zalutali ma

U Crnoj Gori sam zadnji put bio prije više od pet godina. Sjećam se da sam se, ni malo oduševljen prljavim morem, visokim cijenama i neuslužnim crnogorcima, zajedno sa svojm tadašnjom djevojkom zakleo sam sebi da mi Crna Gora više nikad ni leđa neće vidjeti. Od tad sam prekršio mnoge zakletve pa je kršenje i te došlo nekako samo po sebi. Elem, srebrnim kadilakom, moj drugar i ja krenemo, naoružanim dobrim raspoloženjem koje je karakteristično samo za prvu sedmicu odmora, da vidimo jel gora još uvijek crna ili se od kako ide ka EU pomalo posvijetlila. Putešestvije Bosnom kroz gradove, neću spominjati. O tome bi se moglo posebno. Uglavnom nakon nekoliko sati eto nas na državnoj granici. BiH kontrola je bila brza i efikasna ali na CG strani je bio sasvim mali zastoj. Zastoj smo iskoristili da kupimo "ekološku taksu". Ne smije se zaboraviti da je CG prva ekološka država. Puna srca plaćamo tu taksu razmišljajući kako će naših 10 EUR otići za projekt čišćenja mora, uređenja pl