Pozdravljanja
Mislio sam, doskora, da nismo ni blizu pozdravljanja. Onda je na nas dunuo hladan vjetar i prije nego što smo se i snašli razmeo nas. Tebe je odnio, prepadnutu, u gnijezdo koje bi trebalo da je naš mir ali to nije više bilo. Mene je odnio na pučinu, među boje na koje nisam navikao, među zvukove koje nikad nisam čuo i među ljude koje nikad ne bih upoznao. Okružen svim tim bojama, zvukovima i ljudima, razmišljao sam, tek ponekad, o tome kako sam evo, možda, neosjećajući, penjući se, došao do provalije i kako, možda, poslije nje više nema ništa. Strašno je to ništa. Nema tamo veselih očiju okupljenih oko male torte sa svijećicom u obliku broja 7. Nema tamo sunčanih dana na rijeci koju toliko volim. Nema tamo ni suncem i morem izbijeljele plaže. Nema tamo ni tebe. Ne, razmišljajući o tom ništa, nisam žalio sebe. Prošao sam dosta, srećan sam dugo bio i spreman sam na provalije. Žalio sam druge. Žalio sam dječaka kojem sam i mogu biti stablo. Žalio sam djevojčicu čije malo srce ima toliko em