Sasvim slučajno

Često, češće nego inače, sam bio sretan ove godine.  Proveo sam dane i dane sretan da bih shvatio da pravu sreću osjetiš tek kad si sa onima koje voliš i koji te vole. Shvatio sam da mi za sreću bolji ljekovi, od riječi pravog prijatelja, ne trebaju.  Čujem se, zato, najčešće preventivno, sa svojim prijateljima. Onima čije me riječi spasavaju ponora dubokog razmišljanja. Naučio sam nekoliko novih jezika.  Jedan kojeg govori samo onaj mali gospodin koji je i ove godine nastavio da pravi čuda. On na tom jeziku umije da priča priče, ja samo da kažem: da, bager i kamion. Naučio sam i onaj jezik, na kojem pokušavam da izgovorim svoje snove. Vidjećemo kako će to ići. Postavljao sam sebi velika pitanja i nalazio jednostavne odgovore.  Sve je jednostavno kad si iskren sam prema sebi. Upoznao sam neke nove ljude i zahvaljujući i njima popeo se još poneku stepenicu. Vidio više gledajući sa tih novih stepenica. Narastao još malo. Putovao sam i pronašao put

Nisam ti odavno pisao. Nisam ni mogao. Gledao sam tvoje usne, slušao tvoj glas i pisati, opčinjen tom magijom, nisam znao. Večeras si otišla. Daleko si. Možda nas dijeli i cijeli sat. Ne vidim te i ne čujem te pa moram da ti pišem. Naučio sam, draga, da nisu sva djeca dobrodošla na ovom svijetu. Neka su postala onda kada to niko nije želio. Život im je od početka zavisio od nečije riječi, od riječi onog kome nisu bili važni, ko im se nije radovao i za koga su bili samo smetnja. Ta praznina u kojoj im se niko nije radovao onda kad su bili samo mali čiča Gliša, nacrtan na nekom mutnom snimku, ona ih prati svugdje gdje idu. Nikako to nije iste kao kod one djece koju roditelji vole još od onog trenutka kada su samo ideja. Težak je život neželjene djece. Samo zbog tog što su se rodili u pogrešno vrijeme i na pogrešnom mjestu oni za mnoge nisu ništa drugo nego samo neki glupi broj. Greška. Nešto na šta pomisliš kada vidiš potresnu sliku u novinama. Smješni zamotuljci na kiši, šibani