Time on our hands

Ja volim da slušam ljude i ljudi to, nekako, bez potrebe da im ja to kažem, znaju. Često se zateknem u situaciji da mi potpuno nepoznati ljudi pričaju svoje životne priče i iznose svoje probleme. Ne bunim se zbog toga. Slušajući priče nepoznatih ljudi, najčešće potpuno rasterećenih obaveze da se pretvaraju i glume da su ono što nisu, zahvaljujući samoj činjenici da me najvjerovatnije nikad više neće vidjeti, upoznao sam, nakratko, neke zaista izvrsne ljude.

Spletom okolnosti, u proteklih nekoliko sedmica čuo sam nekoliko zanimljivih priča. Na mene je najjači utisak ostavila priča jedne mlade žene. Ona je gotovo deset godina mlađa od mene a njena priča je tužna i složena. Bila je udana i ima dijete. Njen muž je umro i ona je sada sama sa svojim djetetom. Izgubila je vjeru da može da voli, jer svog je muža voljela, ali nije izgubila snagu i svoj put kroz život. Nije upala u beznađe niti joj je tuga za pokojnim mužem sve.

Natjeralo me je to da pomislim koliko zaista utičemo na svoje životne priče, koliko usmjeravamo mutnu rijeku koja nas nosi. Postoji li sudbina? Šta je to sudbina?

Ja vjerujem da postoji sudbina ali ne kao naš ucrtani put, već prije kao raskrsnice na koje ćemo doći bez obzira na puteve kojim idemo. Od nas zavisi hoćemo li do tih raskrsnica doći putevima kojima se lakše ide ali se gubi duša, putevima koji su pokriveni kamenjem i koji su samo za one sa gvozdenim nogama ili putevima punim prašine koji su samo za one sa gvozdenim srcem.

Neke stvari, baš te raskrsnice, su nam neizbježne iako često mislimo da su nezaslužene. One utiču da ponekad izgubimo čak iako sve uradimo kako treba, čak iako ne napravimo niti jednu grešku.

Dovodi me to do toga da se upitam: Tumarajući tim putevima, susrećući se na tim raskrsnicama, ko smo to mi? Šta nas to čini jedinstvenima? Koje to osobine koje nas izdvajaju od svih drugih?

Razmišljam kako bi ja odgovorio na ova pitanja. Šta me to čini jedinstvenim?

Zasigurno skup raskrsnica koje sam dosad prošao i putevi kojima sam išao. Vjerovatno moja bezgranična upornost, moć da se fokusiram i disciplinujem kako bi došao do nekog cilja, ne priznavanje poraza čak ni onda kad je on očigledan već borba do zadnjeg daha i takmičarski mentalitet. Vjerovatno i potpuni nedostatak kompleksa i čvrsto stajanje s obe noge na zemlji. Možda i stopostotna posvećenost onima koje volim, porodici, djevojkama, prijateljima.

Razmišljam, mada znam da od toga nema ama baš nikakve vajde, i o raskrsnicama koje me čekaju. Otud i ovaj naslov. Možda svakog od nas, baš i kao Delboja i Rodnija, sreća čeka tada kada prestanemo da je tražimo, tamo gdje je nikad ne bi tražili. Možda je ona sve vrijeme u (na) našim rukama a mi toga nismo ni svjesni.