Sasvim slučajno

Sretoh, maloprije, pred vratima mlade doktorice, čovjeka, neupadljivog i meni nepoznatog. Pravdajući se, meni, kojeg ne poznaje, reče kako u svojih 37 godina radnog staža nikad nije uzeo bolovanje i kako ga je sada uzeo jer su u njegovo, državno, preduzeće, došli neki "drugi", "hercegovci", koji mu sada govore da ono što je znao ustvari nije znao i da njegovih 37 godina u kojima je sam održavao desetak mašina ništa ne znače naspram njihovih knjižica, teorijskih znanja i sposobnosti da dugo, glasno i prazno pričaju. U ovo doba izbora, ovaj nepoznati čovjek je, nakon 37 godina, izabrao tihi bojkot. Upravo zbog toga, zbog tihog bojkota tog čovjeka, odnosno toga što je do tog bojkota dovelo, mi smo, draga, već, nepovratno propali. Propali smo jer mnogi tiho bojkotuju ovo društvo u kojem se ne cijene prave vrijednosti. Propali smo jer su ti koji tiho bojkotuju najčeše najbolji koje imamo. Propali smo jer nije više bitno ko i kako radi već ko i kako o tome priča.

U nekim, tridesetim, svakom muškarcu koji drži do sebe dođe vrijeme za generalni servis. Baš kao i kod kola, iako sve izgleda dovoljno dobro, ili smo se makar navikli da je takvo kakvo je, tako i kod muškarca koji drži do sebe sve može izgledati odlično, ali nedostatatci "ispod haube" postoje. Nađe se tu i zuba okrnjenih tučama zbog neke, davno zaboravljene, podočnjaka njegovanih dugim noćima uz muziku i vino, nosa krivog zbog Bog zna čega... Kao što ni generalni remont ne napravi od starog auta novo tako ni ovaj ne napravi sasvim novog čovjeka ali rezultati, barem, omoguće, 100 000 narednih kilometara i promjenu karijere. Ko je još vidio da novine pišu o elektro inžinjerima? Ja sam se odlučio da krenem putem naših proslavljenih vedeta i remont započnem saniranjem svoje najveće boljke - nosa. To što je bio kriv na jednu stranu, to, navodno, niko osim mene nije primjećivao dok se baš baš posebno ne zagleda. Ne znam jel to znači da me, ustvari, niko ni ne gleda ili ti