Slanina Country

Sinoć smo moj prijatelj i ja imali jedan, za mene, vrlo neuobičajen izlazak.

Prva stanica je bila „fensi“ kafe u, gotovo, centru grada. Mjesto na koje izlaze djevojke i momci koji se svojom pojavom trude da što više liče na MTV idole. Umišljenost i poza se tu mogu sjeći na komade.

Sve djevojke su, naravno, „first class“ a svi muškarci su, naravno, bogati bumbari čiji je osnovni cilj parkirati svoje BMW, Mercedes ili Audi vozilo što je moguće bliže ulazu.

Sinoć je bila veče Evrovizije te smo svi, prisutni u tom kafići, htjeli to ili ne, bili prinuđeni da pratimo to događanje. Muziku, srećom, nismo slušali već smo slušali sve one super hitove koji su prije nekoliko godina bili popularni na MTV. Na prvi pogled moderno i idlično, „evropska“ atmosfera. Ono što je narušilo „evropsku sliku“ je prije svega bila činjenica da su svi ti nalickani „evropejci“ uspjeli da se pravo opuste i da su oživjeli tek kada su pušteni nezaobilazni narodnjaci.

Pažljivi posmatrač bi takođe mogao da primjeti da su sve „fensi“ djevojke svoje vratiće istezale za nekim vrlo vrlo sumnjivim likovima koji su više podsjećali na prebrzo obogatjele auto-mehaničare nego na moderne mlade ljude. Vjerovatno nisu baš sasvim savladale činjenicu da uz pozu, namontirane frizuru i haljinu, samosvjesnost i ženstvenost ide i pravi Muškarac (veliko M je tu namjerno) a ne polupismeni moler na kojem i najskuplje kreacije izgledaju jeftino.

Nastavak našeg izlaska je bilo nešto sasvim u stilu „očekujte neočekivano“. Na prijedlog mog prijatelja odlučili smo da odemo u hram u koji, za ovih 13 godina koliko sam u Banjaluci, moja noga nije kročila. Odlučili smo da odemo u sjedište narodnjaka.

Prvo na šta mi je moj prijatelj skrenuo pažnju jeste lijepo i skrovito mjesto na koje se djevojke, valjda „ulovljene“ u hramu narodnjaka, vode na ... To mjesto je od samog hrama udaljeno jedva četristo metara jer, ipak, želju ne treba dugo izdržavati.

Sam hram je nešto posebno. Milioni žena koje su me najviše podsjetile na prerušene čobanice. Bend koji žari i pali. Pogledi i pažnja koju smo moj prijatelj i ja, svojom pojavom, izazvali kod bar pola miliona tih žena. Hitovi zbog kojih se sijeku vene i zbog kojih se pada u trans. Kultura (ili nekultura) devedestih kompresovana i zapakovana za ekspres upotrebu koju diktira novi milenijum.

Sve me je podsjećalo na jednu tadicionalnu masnu svadbu kojoj su samo nedostajali mlada i mladoženja. Toalete su bile tu, djeveruše takođe, poneki stari svat. Čitavo vrijeme našeg kratkog boravka u ovom hramu ja nisam mogao da skinem osmijeh sa lica. Sve oko mene me je iskreno zabavljalo. Djevojka koja pleše i pada u trans oko nas dvojice (nije sad bitno kojeg od nas al je bitno da upali kod bar jednog), djevojke u svadbarskim toaletama, bend. Sve.

Još dok sam bio u tom hramu zapitao sam se kakva smo to mi zemlja. Ko smo mi, ustvari? Pozeri i lažni „evropejci“ ili polaznici jedne velike i beskonačne svadbe u kojoj nam se sve servira vruće i ekspresno? Možda nešto u sredini između te dvije strane? Možda nešto treće?

Pokušavamo da se raznim slaninama sakrijemo od kantrija u našoj duši. Pokušavamo da budemo neko drugi, da slažemo same sebe i sve oko nas a ne pitamo se šta smo zapravo i koje, ako ikakve, kvalitete nosimo. Zbog čega kopiramo druge, pokušavajući da budemo kao oni, kada su i ti drugi negdje neki stranici koji se možda baš u svojoj zemlji zamotavaju u slaninu kako bi se sakrili od kantrija?

S druge strane, trebamo li već jednom izaći sa svadbe i otići na medeni mjesec? Dokle možemo zanemarivati sve što se dešava oko nas i pokušavati da sačuvamo „ono naše što nekad bejaše“ a što nikad i istinski nije bilo naše?

Možda je najjače pitanje gdje sam u tome svemu ja? Onaj ja koji voli da u ljetnjoj noći sluša glas jedine žene na svijetu koja je pjevala glasom Boga.