Ja, Muškarac!

Sjećate li se tih groznih devedestih? Ne, neću pisati o nekim tužnim i zlim stvarima koje su ih obilježile. Toga je već dovoljno napisano. Pisaću o pojavi koja im je prethodila a tu pojavu možemo nazvati “Fenomen trule višnje”.

Naime, nekako početkom devedestih, naciju (valjda jugoslovensku, šta znam) je uhvatila groznica “Trule višnje”. Sve što je bilo ofarbano u tu boju, tih je godina imalo prođu. Prvo golfovi.

Heeeej, golfovi. Nema danas auta koje ima takav kultni status kakav je tih godina imao golf, pogotovo onaj trule višnje.

Potom su došli frajeri u sakoima boje, naravno, trule višnje. Sve mature su, tada, pokazivale nenadanu sklonost muškaraca ka truljenju višanja. Uvijek bi bar pola razreda bilo u sakoima odgovarajuće boje, baš kao u uniformama.

Sad kad razmišljam o tome mnome ovlada tuga. Da sam se tad sjetio izmisliti toaletni papir boje trule višnje, gdje bi mi danas bio kraj.

Uz sakoe, djevojke, žene, sestre i majke su osjetile da je pravi trenutak da kultivizuju muškarce. Dok si dlanom o dlan ulicama su hodali najbolji frajeri u košuljama tzv. pastelnih boja (što je zbirna oznaka za sve blijedo roze, žute i druge beneton boje).

Na te košulje se nikad nisam navikao i dugo, dugo sam se uspješno borio protiv istih. Sve dok me jedna mala nije ultimativno dovela pred svršen čin, ali to je sada neka sasvim druga priča.

Poslije košulja su počeli mirisi i kremice. Hajde mirisi, to je sasvim opravdano, pošto balkanski muškarac tradicionalno smrdi na kombinaciju jeftinog duvana, ustajale rakije, mokraće i svinjskog ili nekog drugog pečenja. Svaki miris koji bi to mogao zamaskirati je dobrodošao.

U doba pojave pastelnih košulja, pojavili su se i “denim” i “brut”, mirisi za široke narodne mase. Sa ove vremenske distance nisam siguran jesu li više smrdjeli “denim” i “brut” ili originalni nenamirisani muškarci.

Potom su došle kremice. Počeli muškarci da se mažu i trackaju, gotovo kao žene. Mislim da je tu pojavu popularizovao Bekam koji je, ko zna iz kog razloga, negdje otprilike tad postao posebno popularan.

Konačan udarac, donijele su te strašne depilacije. Zamisli, počeli muškarci da se depiliraju. Jednako kako su nekad navlačili bradu čestim brijanjem, sada odjednom dođosmo do toga da muškarac ne smije da ima niti jednu dlaku (za one u ušima i one što vire iz nosa se slažem).

E sad, baš prije neki dan, čitam kako su, dokoni, naučnici, negdje, zaključili da žene sada žele feminizirane muškarce, lutke, jer im je sama egzistencija sada sigurnija i više im ne trebaju jaki alfa mužjaci kako bi bile sigurne i sretne. Valjda sada žele igračke.

Gdje sam tu ja? Za mene se može slobodno reći da nisam ni blizu prosječnog modernog muškarca. Biće da se vijekovima, u mom genetskom kodu, čuvala informacija da je odjeća tu da ti ne bude hladno i da ne hodaš baš go (što iz nepoznatih razloga nije u redu).

Proradi tu i stari dobri, u genima sačuvan, strah da odnekud ne zapuca, pa se tako u glavi jednog prosječnog Srbina, uvijek vrti misao gdje u nuždi zaleći. Pripucati, zna se, mogu vaskoliki neprijatelji, poneki pijani prijatelj a Bogme i ljubomorni muž ili momak.

Rezultat svega toga je da sam uvijek u košuljama osnovnih boja i nikad u sakou boje trule višnje, ne koristim kremice a sva depilacija mi se svodi na redovno šišanje. Da sam kojim slučajem voditelj na TV-u ispod bi pisalo: Voditelja obukao butik Ilija Čvorović iz šoping centra Balkanski špijun.