Sasvim slučajno

Jesmo li već od rođenja pokvareni, neispravni, ili smo nekad, nekako, od potpuno ispravnih mediokriteta postali polomljene lutke? Sjetih se, prije neki dan, od suza razmazane maskare jedne žene, prave ljepotice. Sjetih se tuge žene za kojom se okrene prava polovina grada. Lijepe lutke,koja je do mene došla potpuno pokvarena. Do mene je došla tražeći se u gomili sivog blata oko nas. Nekad, čini mi se davno, shvatila je, na njenu žalost, da svijet nije ni blizu onakav kakav bi mogao biti, da ljudi nerijetko nisu sposobni da budu makar malo više od obične prosječnosti, vođene izmišljenim normama, želje za dopadanjem i mišljenjem drugih. Možda ju je to pokvarilo. Možda je pokvarena već bila. Ova se ljepotica traži tako što se prlja malo više od onih mediokriteta koji samo za blato i znaju. Ona postoji, kao cvijet kraj puta. Cvijet koji je lijep i onda kada mu prašina sa točkova, mokraća seljaka koji idu u grad ili građana koji idu u selo, pokrije latice. Postoji potajno preziruć

Ja sam se prvi put, pravo, poljubio ispod neke daleke lipe, jednog ljeta, sada toliko davnog da se pitam jel to stvarno i bilo ili sam sve samo sanjao. U oba slučaja bi volio da se desi ponovo ali nažalost, nikad neće. Neka priča ko šta hoće, ali prvi poljubac se pamti. Sve u vezi njega se jednostavno ne zaboravlja, ni boja kose najljepše cure u gradu, ni njene oči, ni lipa. Poljubili bi se mi i bez lipe, sve da je tu bio i kineski šoping centar, ali sa lipom, s njom je bilo jednostavno savršeno. Sad je oko te lipe šoping centar (dobro nije kineski) i sve i kad bi se imao s kim ljubiti ne bi to bilo baš tako savršeno kako je bilo. Sjedio sam jednom tako u parku sa djevojkom tako dobrom da sam, samo pred njom, bio spreman da kleknem i da kažem: Učini šta god hoćeš. Ona je plakala, stvarno ni dan danas ne znam zašto, a ja, ja nisam nikako znao kako da joj kažem sve ono što sam želio. Uh, bilo je toliko toga što sam želio da joj kažem. Lako je pričati kad ti nije stalo, ali kad jeste