Sasvim slučajno

Svakoga dana napravimo mali milion izbora. Koje čarape odabrati, one koje najmanje smrde ili one koje nemaju rupe? Šta uzeti za doručak, sir iz Francuske ili sir iz Švicarske? Roštilj ili pica? Kojom stazom ići na posao, onom kraj plave prodavačice ili onom kraj crne službenice? Neke izbore je lako donijeti. Neke donosimo ne trepnuvši okom, mada nam se ponekad desi da zbog toga, poslije, mnogo ispaštamo. Neki vole da biraju pažljivo, pokušavajući da predpostave sve posljedice svojeg izbora. Drugi biraju impulsivno, instiktivno. Treći uopšte ne vole da biraju, oni su tu samo da obezbjede sivu pozadinu. Kad smo bili mladi lako nam je bilo da činimo mnoge izbore. Uvijek, ili gotovo uvijek, smo imali vremena da, ako u izboru pogriješimo, tu grešku i ispravimo. Barem smo mislili da je tako. Doduše, ni izbori mladog čovjeka nisu jednako složeni kao onog nešto starijeg. Poslije dođu oni životni izbori. Oni sa kojima moramo da živimo, čak i kad su nepodnošljivo pogrešni. S vremena

Svako ima makar po jednu muku koji nosi sa sobom gdje god da krene. Nečije su muke, naizgled, male, nama, čije nisu, beznačajne, a nečije se, i onom ko ih samo pogleda, učine prevelikim i preteškim za jednog čovjeka. Nekoga muči loše zdravlje, nekog manjak sreće, ljubavi ili razuma. Nekog muči ono što nikog drugog ne muči, kao na primjer nedostatak dovoljno velike šume da očisti gasove auta jednog grada. Neko se muči bez djece, neko se muči sa njima. Neka se djeca muče sa onima čija su. Neko nije skočio koliko je mislio da može ili mu nešto ne da da skače ni onoliko koliko zna da može, a neko je preskačući visoke letvice preskočio i mnoge stvari koje mu sad nedostaju. Zbog muke neki ljudi piju, i u tome pretjeruju, drugi se prežderavaju a treći skaču sa mosta. Nekima se zbog njihove muke i njihov život učini ružnim i nikakvim pa požele da žive tuđi, nesvjesni da nema života bez muke. Ponekad mučeći sebe mučimo i druge. Ponekad smo toga svjesni, ponekad nismo. Muke, izgleda,

Hej, nedostajem li ti ponekad? Jesi li se već navikla na mene? Možda, tu i tamo, kad se kazaljke poklope na onom Vrančićevom satu u Srpskoj ulici, baciš pogled na sva ona pisma koja sam ti do sad pisao. Čisto sumnjam da se još uvijek pitaš jesu li bila baš za tebe. Znaš, ja evo već pola života živim u ovom gradu. Pala je na mene barem tona ove, gradske, prašine. Pala i sprala se. Zaista, zamisli samo kako bi izgledali životi moj i tvoj da sam tada, kada sam ti dolazio, ušao u, recimo, pogrešan voz. Možda te nikad ne bi ni vidio, u ovome gradu, i možda bi prošao cijeli život bez da me zaboliš s vremena na vrijeme, ne samo u ovom gradu već na ovom svijetu. Spavao sam ja u ovom gradu, prespavao toliko toga. Ponekad samo žmirio, budan, izbjegavajući da vidim stvari koje nisu bile čak ni za moje kratkovide oči sposobne da sve razmažu i da dopuste mašti da sve uljepša. Jeo i sam i pio u ovom gradu. Ponekad bio gladan i žedan. Ponekad, samo, vode i hrane. Smijao sam se u ovom gradu