Sasvim slučajno

Jednom nas neće biti. Ti ćeš sklopiti oči nadajući se da postoje i raj i pakao i da te ja u nekom od ta dva već čekam. Jednom, u za svijet treptaju oka, zaboraviće svi da smo ikada i postojali. Ostaće negdje, možda, upisan naš trag, u spomenar upisano nekoliko rečenica koje smo rekli, par misli o tome šta smo voljeli a šta ne, ali nikome, baš nikome, to neće biti važno. Taj, beskrajni odjek nas, takvih kakvi smo danas, će zauvijek biti izgubljen u prostoru beznačajnih znakova i tragova koji ne vode nigdje. Prije nas su postojali mnogi i poslije nas će postojati mnogi. Neće svijet prestati da postoji, onda kada nas ne bude. Neće se Sunce ugasiti, bez obzira koliko visoko mišljenje imamo o sebi, onog dana kad nas jedan ili milion i jedan čovjek pospu zemljom kojom smo hodali i oni koji vjeruju da bi mogli ponovo postati posade kao sjeme. Prolaze godine. Jedna prolazi brže od druge a mi stalno trčimo, pokušavajući da stignemo svoj rep. Oguglali smo na mnoge stvari oko nas. Pris

U poslednje vrijeme mi se čini da srećem samo nezadovoljne ljude. Neki od tih nezadovoljnih su rudari, svakoga dana u najdubljim jamama u kojima se kopa svo naše zlato. Drugi su, opet, vođe rudara, ljudi na uglednim i visokim pozicijama, na kojima im mnogi zavise. Znaš, moj i tvoj gladni pradjed bi, dok se sprema da legne da spava na slamom napunjenu strunjaču u svojoj trošnoj kući, rekao da imaju sve. Oni imaju velike porodice sa mnogo lijepe i zdrave djece i žive u dobrim i svijetlim stanovima. Oni imaju automobile i računare, obučeni su u lijepu i dobru odjeću i nose dobru obuću koja ne propušta vodu. Nađe se i poneka vreća puna zlata ali sve to ih nije učinilo sretnima. Nesretni su jer nisu ravnodušni, jer im nije svejedno. Nesretni jer ne mogu da pristanu na sve kompromise ovog svijeta. Nesretni su jer rade poslove na kojima ne mogu pokazati sav svoj talent i na kojima se ne priznaju njihove vrijednosti niti njihovi prethodni rezultati. Na tim poslovima im nedostaje