Sasvim slučajno

Hodah, prije neki dan, kraj jednog lijepog parka, i vidjeh reklamu za lutriju. Bi mi to neobično, pošto u parku lutrije nema. Lutrija je ustvari na upravo drugoj strani, prekoputa znaka. Gospođa trafikantkinja nije pazila i tako je došlo do toga da je znak okrenula naopačke, vodeći neke ljude od, a ne ka, njihovoj sreći. Gospođi trafikantkinji nije stalo, vjerovatno, previše ni do tog znaka, ni do te trafike, ni do tog grada, ni do tih ljudi. Njoj je možda još samo stalo da ima crveno lakirane nokte na nogama, svaki put kad se ujutro probudi. Nije gospođa trafikantkinja usamljena u svojoj nezainteresovanosti. Nije stalo, gotovo nikome, što neki, sjajni i uzorni ljudi, sutra moraju da idu da jedini svoj obrok potraže u javnoj kuhinji. Ne, ne tamo neki, daleko od nas. Ljudi koji prolaze kraj tebe na ulici i izgledaju previše obično da bi ih u svojoj žurbi primjetila. Ljudi koji su možda tu ulicu i napravili ali toliko davno da se toga sada niko ne sjeća. Nije stalo, gotovo nikom

Reci mi, bivša draga, jesu li te tvoje, urokljive, oči imale drugu boju dok sam bio zaljubljen u tebe? Reci mi jesu li te tvoje ruke imale drugačije pokrete tad kad sam mislio da si jedino neprocenjivo blago koje sam imao? Je li taj tvoj smijeh bio drugačiji kada sam zbog tebe patio strašno, zaista najstrašnije? Jeste znamo i ti i ja da si lijepa. Nemoj mi govoriti da ima ljepših. Nema! Znamo i da lažem svaki put kad kažem da ne mislim na tebe. Pomislim, kako ne. Pomislim, jednom svake dve tri godine kad god prođem mostom koji liči na onaj na kojem smo se, ili smo bar mogli, ljubili. Sjetim te se i kad prođem putićem ispod onih lipa gde si me, ili si bar mogla da si htela, gledala kao da sam jedini na svijetu. Ne moramo da se lažemo, ponekad jesam ljubomoran na sve one kojima se danas smiješ. One s kojima spavaš da ni ne spominjem. Sve je to istina ali ipak magije je nestalo i ne volim te više. Siguran sam u to. Siguran koliko i u to da ću ti možda jednog dana sve ovo m