Arogancija

Često razmišljam o tome kako su mi neke stvari smješne i neinteresante. Politika , činjenica da se sve može kupiti i prodati. Umjeće ljudi da se godinama pretvaraju da su ono što nisu, licemjerje koje kao ljepilo koje drži svijet na okupu.

Pričao sam o tome s jednim čovjekom koga tek kratko poznajem. Počeli smo da razgovaramo o tome ko je pametan i došli smo do toga da su pametni oni koji, koristeći sve nesavršenosti društva i ne boreći se protiv njih, postižu uspjehe na ekonomskom planu (jer sve se može kupiti, ne zaboravite). Meni je ta definicija pomalo škripala pa sam morao da se usprotivim pozivajući se na neke druge vrijednosti (znam, znam...). Čovjek mi je tada, na moje pitanje ko je tu pametan, rekao: “Ti koji se boriš protiv nesavršenosti i ne koristiš je, ti nisi pametan, ti si arogantan!”.

Evo već nekoliko dana razmišljam o tome. Jesam li arogantan? Gdje je ta granica između arogancije i predavanja, mirenja sa onim što osjećaš kao nesavršenost samog sebe? Čitav život se trudim da se nikad ne predam kada se radi o stvarima do kojih je meni stalo. Ne bojim se zidova, čak ni onih koji se razbijaju samo glavom. Ne priznajem da je nešto izgubljeno dok god se toga ne odreknem.

Pitam se: Jesam li tokom svih ti godina negdje prešao tu granicu između arogantnosti i ne mirenja sa stanjem onakvim kakvo jeste?