Od rođendana do rođendana

Evo, dok Big 2 svečano i radno obilježava početak višednevne proslave rođendana najboljeg, najpametnijeg i najljepšeg sina među našim narodima i narodnostima (bar tako moja mama tvrdi), ja razmišljam o tome zašto pred svaki rođendan razmišljam.

Reče mi skoro jedna djevojka (kojoj ne znam ama baš ništa ili možda znam sve) kako ujutro, dok ide na posao, često naiđe na kolegu koji priča o svojim uspjesima i kako je to pogodi, ne zato što mu zavidi već zato što je ponuka da preispita sopstvena dostignuća.

Razmišljam da su rođendani možda upravo to. Trenutci kada razmišljam o tome šta sve još nisam postigao a želio bi, koje su mi pobjede bile pogrešne a koji porazi pravi. Koje ljepotice sam ljubio s razlogom, a koje potpuno bez razloga. Jel ona prava došla, prošla ili će tek da dođe. Na koje SMS-ove, nažalost, nisam dobio odgovor a na koje, nažalost, jesam. Razmišljam i o tome kako su raskrsnice svake godine sve teže jer te vode daleko i na mjesta sa kojih se ne možeš lako vratiti do raskrsnice.

Na to sve dođu čestitke, koje mi nekako zvuče baš kao: “Čestitam, ne znam kako, ali uspio si preživjeti još jednu godinu!”. Nesuzdržani pesimista, kakav ja jesam, se uvijek pita koliko je tih čestitiki iskreno, koliko samo reda radi a koliko ko zna iz kojih razloga.

Uglavnom uz ovaj rođendan razmišljam o tome kako me je iznenadilo ko je bio prvi ko mi je čestititao i sjećam se jednog rođendana koji sam čekao sa velikom strepnjom. Razmišljam i o tome kako je 33 pravi broj za mnoge stvari.