Parastos za ljubav

Kada neko umre postoji čitav protokol događaja kojima rodbina i prijatelji iskazuju svoje poštovanje pokojniku. Jedan od tih običaja je i običaj obilježavanja 40 dana od smrti. Prije nekih 40 dana umro sam neki drugi ja. Naime tad je završila veza u kojoj sam izgubio šest godina a nisam dobio ništa osim još malo iskustva i mora pređenih kilometara.

Obilježavanje 40 dana je obično tužan i svečan događaj ali ja sam odlučio da taj događaj proslavim na sasvim drugačiji način. Organizovao sam svoje prijatelje i zakazali smo proslavu uz muziku uživo, dobro vino i dobro društvo. Ma koliko ih je ovaj način obilježavanja, kako smo ga nazvali, parastosa, na početku zbunjivao, moji prijatelji su brzo prihvatili ideju.  Rezultat svega je još jedno izvanredno veče, uz sve one pjesme koje volimo, razbijene čaše i atmosferu kakvu, izgleda, samo mi umijemo da napravimo.

Razmišljam danas, poslije parastosa, o ljubavi. Sjećam se kako mi je, prije šest godina, kroz glavu proletjela misao da bi mogao ostati bez nje, sada bivše. Sjećam se fizičkog bola, bola koji sam tako snažno osjetio od same te pomisli. Sjećam se potom, kako je sve završilo, te večeri i kraja, kada nisam više želio ni da je pogledam, ni da je čujem, kada sam samo želio da nestane iz mog života zauvijek i nepovratno i pitam se šta je to ljubav?

Uporno postavljam sebi pitanje: Kako je moguće da je to trajalo šest godina? Sada, gledajući unaprijed i unazad, vidim da to nije moglo uspjeti, da je rok upotrebe na takvu vezu možda bio šest sedmica ali nikako šest godina. Ne mogu da nađem niti jedan razlog zbog kojeg sam bio u toj vezi. Šta je to onda ljubav i jesam li uopšte volio? Jesam li volio nju ili možda neku drugu, neku koja se uvijek pojavljuje i nestaje, prelazi moju stazu i truje me iako sam već odavno njome otrovan.

Možda smo samo, svi mi, u ovom svijetu samoće, okruženi ljudima a ipak stalno sami sa svojim strahom da će ta samoća biti konačna, da će nam čitav život proći u samoći. Možda je taj strah ono što nas vodi, možda ta glad za nekakvom, bilo kakvom, vezom.

Možda zbog tog straha pristajemo na kompromise, privremeno se zadovoljavamo i vezama u kojima se utapamo i gubimo. Vezama u kojima se krijemo i u kojima glumimo neke druge, sretne, ljude. Takve veze su uvijek latentno nesrećne, ma koliko na prvi pogled izgledale idilične. Uvijek tu postoji ona glad i ona bojazan da nešto bolje propuštamo, da nam život leti i da smo donijeli pogrešnu odluku onog dana kada smo ušli u tu vezu. Uvijek ta misao da mora postojati bolje.

Posmatram ljude i vidim sve manje i manje ljubavi. Parovi su zajedno zbog svakakvih razloga najrjeđe zbog prave, iskrene ljubavi.

Žene mi pokušavaju objasniti da postoje različiti stepeni ljubavi, da ljubav i zaljubljenost ne moraju da idu zajedno. Pričaju mi kako mogu da vole jednog a da se zaljube u sve druge.  Ne prihvatam tu priču. Mislim da ljubav bez zaljubljenosti nije ljubav žene prema muškarcu ili muškarca prema ženi.

Sinoć smo bili u društvu nekih mladih djevojaka. Pjevali smo zajedno, plesali i pričali, ali čak ni pod uticajem vina nisam mogao da ne pomislim, koliko je samo pređenih kilometara na životnom putu između mene i njih. Njihovih dvadeset i dvije i mojih trideset i jedna su toliko daleke međusobno. Njihovo ubjeđenje da su prošle sve i da imaju sva iskustva i moje znanje da sam prošao dosta ali ni blizu sve.