Otrovi
Sjedim, prije neki dan, sa jednom od dvije žene koje volim i pričamo. Ja volim da slušam, ona voli da priča i naizgled je to savršena kombinacija. Nažalost, u praksi baš i nije. Njena je šolja uvijek do pola prazna, moja do pola puna. Slušam, tako, riječi koje ne želim da čujem i čujem nas kako razgovaramo o nepravdama svjetskim, onima koje na nas ne utiču, i kako se brinemo brigama koje nisu naše. Počeli smo tu priču više ne znam kad i kako, otrovani otrovom koji nas dovede do toga da više ne pjevamo kada radimo i da nismo sretni zbog onog što imamo. Malo se ko rodi otrovan. Tek, nakon rođenja, izloženi svim tim otrovima, polako ih upijamo, ponekad prihvatamo kao dio sebe i, na kraju, ponekad, počinjemo i da širimo. Sjedim, razmišljam o tome i onda ugasim televizor, koji, sve vrijeme, učestvuje u našem razgovoru i razgovor odjednom postane lakši i počnemo da se sjećamo nekih lijepih momenata koji su nam se dešavali, prvih koraka, prvih strahova i davnog vremena kad smo se ves