Sasvim slučajno

Svako malo veće mjesto ima nešto što ga razlikuje od drugih. Najčešće je to neki davni stanovnik koji je nekad, negdje i nekako zaslužio da ga pamte čak i onda kada više niko ne zna šta je i kad učinio. Nekom od njih daju ulicu, nekome trg, a nađe se i poneko da čitavoj školi daju ime po njemu. Pored tih, znanih i zaslužnih, svaki grad ima i svoje lude. One dobre ljude koji gotovo svakog dana hodaju ulicama, ne želeći nikome zlo, proživljavajući neki svoj, posebni, dan. Ne, malena, ti znaš da to nisu ludaci, i znam da ih, kao ni ja nikad tako nećeš nazvati. Možeš za njih reći da su lude, ali onako kako to kažemo malenom djetetu čijim smo čudnim načinom zaključivanja iznenađeni onda kada pusti šareni balon iz ruke. Kad si ti, draga, zadnji put vidjela neku ludu? Možda si ih vidjela negdje da hrane golubove, upravljaju saobraćajem u kakvoj zapetljanoj raskrsnici, ili te pitaju šta si čula o njihovim ljubavnim pothvatima. Možda te podsjete kako si im, nekad, kupila mali tranzisto

I ti, draga, i ja, smo se rodili iz vode. Rodili smo se žedni. Pametni i učeni nam kažu da bez vode možemo preživjeti najviše nekoliko dana. Bez nje, dakle, ne možemo. Kad nam je najteže voda nas spasava, pomaže da se smirimo, saberemo i spasimo. Voda nam treba i kad nam je najljepše. Voda nam je ponekad kiša. Ona iznenadna, ljetnja, koju oboje volimo. Voda je ponekad bujica koja pred sobom nosi sve i u kojoj neoprezni ili nesrećni mogu i da se udave. Nekad smo okruženi rijekama i morima a nekad sve presuši. Suša iscrpi rijeke toliko da postanu blijede sijenke onog što su nekad bile. Kažu da su sve vode iste, da nemaju ukusa ni mirisa, ali ti, malena, znaš da to nije tako. Svaka je posebna na svoj način, sasvim posebnog ukusa. Vodu neki kupuju, mada ta voda nije ni blizu onoj koju nađeš negdje, gdje joj se najmanje nadaš, dok koračaš stazom za koju ti se čini da je niko prije tebe nije prošao. Možda je i ta, kupovna, voda sa takvog izvora ali čim je zapakovana i čim je na

Često, sa svojim prijateljima, raspravljam kako treba pristupiti novim poznanstvima. Strasno, kako to uvijek radim kad mi je do nečeg stalo, branim stav da novu poznanicu treba staviti na poziciju "0", ne misliti o njoj, unaprijed, ni da je dobra ni da nije.Djelima i godinama treba pustiti da pokažu jel smrdi ili miriše. Moji su prijatelji bolji od mene, oni vjeruju da za novog poznanika treba pretpostaviti da je dobar. Moj je stav takav zato što se, kako već znaš malena, užasavam predrasuda u svakom pogledu. Nekako nisam podložan grupisanjima (ukoliko se izuzme klub navijača crveno-bijelog kluba). Nisu ni svi crnci jednako crni, niti su sve plavuše jednako plave. Skoro mi je jedna djevojka, naravno plava, pričala o tome kako ovdje u ovom gradu, koji se trudi da vjeruje da je veliki, neka djeca obilaze oko škole. Vjerovala ili ne, žele u nju da idu ali ih ne puštaju. Kada ih najzad puste niko ne želi da s njima sjedi u klupi pa učiteljica, mjesto pored njih, korist

Pročitah skoro, sa nekog žutog lista, kako slavni fizičar Stiven Hoking smatra da su žene najveća misterija u svemiru. Da je živ s njim bi se složio i moj prađed Stevo. Isto misle i milijarde muškaraca koje pokušavaju da riješe tu misteriju iz dana u dan. Neki misle da žene žele samo ljubav, drugi da žele samo seks. Neki su sigurni da su željne pažnje, drugi da im treba biti gospodar. Jedni zbog njih postaju metroseksualci, drugi se ni ne briju. Jedni kažu da ih žene gledaju, drugi da ih maze u prolazu. Svi imaju svoje mišljenje a mnogi sa razmišljanjem i pretjeruju (a dobro je poznato da previše razmišljanja ničeg dobrog ne može donijeti). Iz ugla mladića u najboljim godinama sve je mnogo jednostavnije. Žene nisu lutke (štaviše mnoge se ljute kad ih se tako zove) ni ukrasi. One su živa bića, osobe. Ponekad znaju šta hoće, nekad nemaju pojma (a nekad im se sve pomiješa). Vole da su sređene i "namontirane" ali i da lakiraju nokte u poderanoj pidžami koje su nosile kao