Sasvim slučajno

Evo, nakon što je još jedan smak svijeta, na sreću, katastrofalno podbacio, svome kraju se bliži i godina ova,  po jednom, široko prihvaćenom brojanju, 2012. Već je postala tradicija  da se na kraju godine osvrnem na nju. Radio sam to prošle godine i  one prije nje  pa nije red ni da ovu preskočimo, pogotovo zato što je toliko dugo trajala i što se toliko toga u njoj desilo. Baš ove je godine, doduše na samom kraju, preskačući sve moje plavuše i prazne priče, jedan opasan crni pogled izazvao težak oblik tahikardije, sušenja sočiva i jak zemljotres sa epicentrom nekih pedeset centimetara južno od očiju. Ništa nije pomoglo ni to što su uz pogled išli ta lijepa crna kosa, taj lijepi vrat i taj sjajni osmjeh. Još veći su poremećaj izazvali Sergej, Kuba i filmovi. Kriptonita pune džepove da ni ne spominjem. Takvi se poremećaji bez doktorice nisu mogli zaliječiti niti izliječiti. Sreća da sam ove godine našao doktoricu, onu koju sam dugo tražio. Doktorica je došla i propisala terapiju k

Lako je biti nasmijan kad ti se, makar jednom u životu, desi nešto vrijedno osmijeha. Lako je govoriti istinu kada nemaš zbog koga lagati. Lako je ne ukrasti kad ono što nije tvoje za tebe nema vrijednost. Lako je ostati dobar kad nemaš ništa osim sebe samog i onih koji su s tobom zbog tebe. Lako je otići u kafanu, kad se nema gdje drugdje otići. Lako je sresti plavušu na morskom plavom žalu, kad znaš u šta se sve taj žal umije prerušiti. Lako je s nekim prestati pričati kad vjeruješ da ti taj neko više ništa nema za reći. Lako je povjerovati da si lošiji od sviju drugih, kad ti to svi govore. Lako je sanjati noćne more kad su more ono što i po danu vidiš. Lako je za sve optužiti sudbinu, kad nemaš koga drugog osim sebe. Lako je nekom napisati pismo kad nije lako tome u oči reći. Lako se isprljati kad je svukud oko tebe blato. Nije lako prestati misliti one opasne misli u kojima si jedna od glavnih uloga.

Jednom nas neće biti. Ti ćeš sklopiti oči nadajući se da postoje i raj i pakao i da te ja u nekom od ta dva već čekam. Jednom, u za svijet treptaju oka, zaboraviće svi da smo ikada i postojali. Ostaće negdje, možda, upisan naš trag, u spomenar upisano nekoliko rečenica koje smo rekli, par misli o tome šta smo voljeli a šta ne, ali nikome, baš nikome, to neće biti važno. Taj, beskrajni odjek nas, takvih kakvi smo danas, će zauvijek biti izgubljen u prostoru beznačajnih znakova i tragova koji ne vode nigdje. Prije nas su postojali mnogi i poslije nas će postojati mnogi. Neće svijet prestati da postoji, onda kada nas ne bude. Neće se Sunce ugasiti, bez obzira koliko visoko mišljenje imamo o sebi, onog dana kad nas jedan ili milion i jedan čovjek pospu zemljom kojom smo hodali i oni koji vjeruju da bi mogli ponovo postati posade kao sjeme. Prolaze godine. Jedna prolazi brže od druge a mi stalno trčimo, pokušavajući da stignemo svoj rep. Oguglali smo na mnoge stvari oko nas. Pris

U poslednje vrijeme mi se čini da srećem samo nezadovoljne ljude. Neki od tih nezadovoljnih su rudari, svakoga dana u najdubljim jamama u kojima se kopa svo naše zlato. Drugi su, opet, vođe rudara, ljudi na uglednim i visokim pozicijama, na kojima im mnogi zavise. Znaš, moj i tvoj gladni pradjed bi, dok se sprema da legne da spava na slamom napunjenu strunjaču u svojoj trošnoj kući, rekao da imaju sve. Oni imaju velike porodice sa mnogo lijepe i zdrave djece i žive u dobrim i svijetlim stanovima. Oni imaju automobile i računare, obučeni su u lijepu i dobru odjeću i nose dobru obuću koja ne propušta vodu. Nađe se i poneka vreća puna zlata ali sve to ih nije učinilo sretnima. Nesretni su jer nisu ravnodušni, jer im nije svejedno. Nesretni jer ne mogu da pristanu na sve kompromise ovog svijeta. Nesretni su jer rade poslove na kojima ne mogu pokazati sav svoj talent i na kojima se ne priznaju njihove vrijednosti niti njihovi prethodni rezultati. Na tim poslovima im nedostaje

Hodah, prije neki dan, kraj jednog lijepog parka, i vidjeh reklamu za lutriju. Bi mi to neobično, pošto u parku lutrije nema. Lutrija je ustvari na upravo drugoj strani, prekoputa znaka. Gospođa trafikantkinja nije pazila i tako je došlo do toga da je znak okrenula naopačke, vodeći neke ljude od, a ne ka, njihovoj sreći. Gospođi trafikantkinji nije stalo, vjerovatno, previše ni do tog znaka, ni do te trafike, ni do tog grada, ni do tih ljudi. Njoj je možda još samo stalo da ima crveno lakirane nokte na nogama, svaki put kad se ujutro probudi. Nije gospođa trafikantkinja usamljena u svojoj nezainteresovanosti. Nije stalo, gotovo nikome, što neki, sjajni i uzorni ljudi, sutra moraju da idu da jedini svoj obrok potraže u javnoj kuhinji. Ne, ne tamo neki, daleko od nas. Ljudi koji prolaze kraj tebe na ulici i izgledaju previše obično da bi ih u svojoj žurbi primjetila. Ljudi koji su možda tu ulicu i napravili ali toliko davno da se toga sada niko ne sjeća. Nije stalo, gotovo nikom

Reci mi, bivša draga, jesu li te tvoje, urokljive, oči imale drugu boju dok sam bio zaljubljen u tebe? Reci mi jesu li te tvoje ruke imale drugačije pokrete tad kad sam mislio da si jedino neprocenjivo blago koje sam imao? Je li taj tvoj smijeh bio drugačiji kada sam zbog tebe patio strašno, zaista najstrašnije? Jeste znamo i ti i ja da si lijepa. Nemoj mi govoriti da ima ljepših. Nema! Znamo i da lažem svaki put kad kažem da ne mislim na tebe. Pomislim, kako ne. Pomislim, jednom svake dve tri godine kad god prođem mostom koji liči na onaj na kojem smo se, ili smo bar mogli, ljubili. Sjetim te se i kad prođem putićem ispod onih lipa gde si me, ili si bar mogla da si htela, gledala kao da sam jedini na svijetu. Ne moramo da se lažemo, ponekad jesam ljubomoran na sve one kojima se danas smiješ. One s kojima spavaš da ni ne spominjem. Sve je to istina ali ipak magije je nestalo i ne volim te više. Siguran sam u to. Siguran koliko i u to da ću ti možda jednog dana sve ovo m

Sretoh, maloprije, pred vratima mlade doktorice, čovjeka, neupadljivog i meni nepoznatog. Pravdajući se, meni, kojeg ne poznaje, reče kako u svojih 37 godina radnog staža nikad nije uzeo bolovanje i kako ga je sada uzeo jer su u njegovo, državno, preduzeće, došli neki "drugi", "hercegovci", koji mu sada govore da ono što je znao ustvari nije znao i da njegovih 37 godina u kojima je sam održavao desetak mašina ništa ne znače naspram njihovih knjižica, teorijskih znanja i sposobnosti da dugo, glasno i prazno pričaju. U ovo doba izbora, ovaj nepoznati čovjek je, nakon 37 godina, izabrao tihi bojkot. Upravo zbog toga, zbog tihog bojkota tog čovjeka, odnosno toga što je do tog bojkota dovelo, mi smo, draga, već, nepovratno propali. Propali smo jer mnogi tiho bojkotuju ovo društvo u kojem se ne cijene prave vrijednosti. Propali smo jer su ti koji tiho bojkotuju najčeše najbolji koje imamo. Propali smo jer nije više bitno ko i kako radi već ko i kako o tome priča.

U nekim, tridesetim, svakom muškarcu koji drži do sebe dođe vrijeme za generalni servis. Baš kao i kod kola, iako sve izgleda dovoljno dobro, ili smo se makar navikli da je takvo kakvo je, tako i kod muškarca koji drži do sebe sve može izgledati odlično, ali nedostatatci "ispod haube" postoje. Nađe se tu i zuba okrnjenih tučama zbog neke, davno zaboravljene, podočnjaka njegovanih dugim noćima uz muziku i vino, nosa krivog zbog Bog zna čega... Kao što ni generalni remont ne napravi od starog auta novo tako ni ovaj ne napravi sasvim novog čovjeka ali rezultati, barem, omoguće, 100 000 narednih kilometara i promjenu karijere. Ko je još vidio da novine pišu o elektro inžinjerima? Ja sam se odlučio da krenem putem naših proslavljenih vedeta i remont započnem saniranjem svoje najveće boljke - nosa. To što je bio kriv na jednu stranu, to, navodno, niko osim mene nije primjećivao dok se baš baš posebno ne zagleda. Ne znam jel to znači da me, ustvari, niko ni ne gleda ili ti

Kad me pitaju: "Koji si ti?", ja im kažem: "Ja sam!", i mislim da sam u pravu ali ajde ti znaj. Zaista, pitam se, već neko vrijeme, jesam li ja, zaista, onaj ja koji sam uvijek bio. Ako nisam taj, onda koji sam ja? Pitam se i jesam li ja jedan ja, ili je na ovome svijetu milion, sto ili, makar, deset takvih istih ja? Stvarno, koji ja sam, sad, ja? Koji sam bio? Onaj svoj? Onaj tvoj? Možda onaj ja što na tv reklamira šampon, glumi u filmu sa brzim autima i pjeva u kafani sa davno nestalim pjevačima.? Jel bilo koja moja rečenica koja je počinjala sa ja, zaista i bila ogledalo mog ja, ili je taj ja iz rečenica bio onaj ja kojeg bi voljela da vidi ona s kojom sam tad govorio? Gdje je, ustvari, taj ja ja? Možda je on onaj ja što se smije ili je onaj ja što je i u snu tužan? Možda sam tog ja izgubio negdje, hodajući po putevima svakakvim a možda se on samo šali samnom? Možda si nekog od tih ja voljela? Možda ovog ja još uvijek voliš?

Prema posljednjem popisu, tamo negdje s kraja 2011. godine, u životu sam se, ukupno, zaljubio tačno tri puta. Svaki put je bilo sve gore i gore. Prvi put sam se zaljubio u najljepšu djevojku koju sam do tad vidio (a u ozbiljnoj je konkurenciju i za najljepšu ikad). Nisam puno toga znao o njoj osim onog što sam vidio, a vidio sam da je lijepa. U mom svijetu lijepo je, dugo, bilo isto što i dobro a kao sin jedinac, standardnim metodama odgoja na Balkanu, sam odgojen da sebi želim najbolje. Vjerovatno će to moje prvo ozibljno udvaranje, u slučaju kad mi je baš bilo stalo, ostati zabilježeno u istoriji kao jedno od najsmušenijih, najsmotanijih i vjerovatno zauzima prvo mjesto po količini treme koju sam tad osjećao. Ljubav je sjajna stvar ali kad se u nju strmoglaviš umije i da ti oteža taj tvoj život. Bili smo zajedno dugo, ili kratko, sve zavisi kako gledaš ali svakako dovoljno da dugo poslije budemo željni jedno drugog, ustvari da bar ja budem željan tih opasnih očiju. Razišli smo

U životu je prave stvari lako naći ali teško prepoznati. Kažu da oku vještački biseri izgledaju bolje od pravih.  I jedni i drugi su lijepi ali samo ljepota pravih, ukoliko se na njih pazi,  traje  beskonačno.  Zbog lažnih bisera neki dignu ruke od pravih i ne samo da prestanu da ih traže već ih bacaju od sebe i kad se negdje na svom putu o njih spotaknu.Neko, tako, provede i cijeli život igrajući se bezvrijednom bižuterijom, uvjeren da ono što je šareno i svijetli, ujedno i vrijedi i da nigdje na svijetu nema pravih bisera. Neko provede čitav život nikad ne saznavši zašto su pravi, prirodni, biseri toliko bolji od lažnih. Ti znaš da sam često na pitanje kakvu ženu tražim odgovarao da je bitno da bude plava i da ima dugačke noge. Neki su u to i povjerovali (i dodali par drugih atributa). To su oni koji, ionako, ništa ne razumiju. Nije, draga moja, ljepota, ona koja se okom da vidjeti, najbitnija osobina. Jesi, ti si lijepa, toliko lijepa da bi svaki obožavatelj umjetničkih d

Jesmo li već od rođenja pokvareni, neispravni, ili smo nekad, nekako, od potpuno ispravnih mediokriteta postali polomljene lutke? Sjetih se, prije neki dan, od suza razmazane maskare jedne žene, prave ljepotice. Sjetih se tuge žene za kojom se okrene prava polovina grada. Lijepe lutke,koja je do mene došla potpuno pokvarena. Do mene je došla tražeći se u gomili sivog blata oko nas. Nekad, čini mi se davno, shvatila je, na njenu žalost, da svijet nije ni blizu onakav kakav bi mogao biti, da ljudi nerijetko nisu sposobni da budu makar malo više od obične prosječnosti, vođene izmišljenim normama, želje za dopadanjem i mišljenjem drugih. Možda ju je to pokvarilo. Možda je pokvarena već bila. Ova se ljepotica traži tako što se prlja malo više od onih mediokriteta koji samo za blato i znaju. Ona postoji, kao cvijet kraj puta. Cvijet koji je lijep i onda kada mu prašina sa točkova, mokraća seljaka koji idu u grad ili građana koji idu u selo, pokrije latice. Postoji potajno preziruć

Ja sam se prvi put, pravo, poljubio ispod neke daleke lipe, jednog ljeta, sada toliko davnog da se pitam jel to stvarno i bilo ili sam sve samo sanjao. U oba slučaja bi volio da se desi ponovo ali nažalost, nikad neće. Neka priča ko šta hoće, ali prvi poljubac se pamti. Sve u vezi njega se jednostavno ne zaboravlja, ni boja kose najljepše cure u gradu, ni njene oči, ni lipa. Poljubili bi se mi i bez lipe, sve da je tu bio i kineski šoping centar, ali sa lipom, s njom je bilo jednostavno savršeno. Sad je oko te lipe šoping centar (dobro nije kineski) i sve i kad bi se imao s kim ljubiti ne bi to bilo baš tako savršeno kako je bilo. Sjedio sam jednom tako u parku sa djevojkom tako dobrom da sam, samo pred njom, bio spreman da kleknem i da kažem: Učini šta god hoćeš. Ona je plakala, stvarno ni dan danas ne znam zašto, a ja, ja nisam nikako znao kako da joj kažem sve ono što sam želio. Uh, bilo je toliko toga što sam želio da joj kažem. Lako je pričati kad ti nije stalo, ali kad jeste

Pada kiša. Neumorno, evo već više od mjesec dana, pada kiša. Oprala je već hiljadu puta sve one ulice kojima prolazimo (nažalost ne zajedno), kao za paradu spremila ovo lijepo drvo ispod mog prozora i sad, sad bi mogla i da prestane. Volio bih da prestane jer mi je palo na pamet da te odvedem do Đuranove lipe. Ti, naravno, ne znaš gdje je ta, već stara i oronula ali veoma važna lipa. Šteta je živjeti tolike godine a da ne znaš gdje je Đuranova lipa. Prosto šteta. Morao bih, stoga, baš ja da ti je pokažem. Do te lipe se ne ide praznih ruku. Na neki način, kao da ideš i samom, osim po lipi ni po čemu drugom upamćenom, Đuranu. Pošto je red da ponesem nešto, ponio bih jedno malo ćebence, čisto da se nađe, ako se slučajno umoriš i poželiš da tu pod lipom prilegnemo malo. Daleko od tog da te ja ne bih nagovarao, ali treba znati, nije lako do Đuranove lipe uz onaj "klanac" doći. Zato što je i prevara dio igre, ponio bih i jednu knjigu, da misliš da ću ti je čitati, da ću ti

Pitam se kako bi, kada bi neko, pomalo zaljubljen, pomalo lud, potpuno staromodan, pisao pismo tamo nekoj, potpuno savršenoj za njega, maloj boginji sa nekoliko ozbiljnih mana, to pismo izgledalo? Možda bi negdje na nečijem dlanu neko nekad mogao pronaći nešto ovako: Napade me danas, tamo negdje oko 4 i 15, 4 i 17 da budem tačan, strašna želja da te čujem. Sjedim misleći o bog zna kakvim velikim i bitnim stvarima, lemurima i lamama, Norveškoj i Švedskoj, svemu osim o tebi, kad odjednom, kroz sve te misli, iskoči ti. Iskočiše te tvoje lijepe oči, pomalo klempave uši i sasvim ružna koljena. Samo da znaš, nisam te zvao. Neeee, ja to nikad ne bi učinio. Nikako to ne priliči ozbiljnom muškarcu. O kako sam samo danas, tamo negdje oko 4 i 15, 4 i 17 da budem tačan, želio da mi se javiš. Da čujem tvoj glas ili da makar vidim malu poruku od tebe. Samo da mi kažeš ćao i da mi se učini da nije onako kako jeste. Sad ako bi mi na primjer rekla: "Volim te", makar me i slagala mada z

Jesi li primjetila, mila, da onda kada počneš da misliš o jednoj stvari, počneš i da primjećuješ da se ta tema pojavljuje svuda oko tebe? Eto, počni da misliš o,  recimo,  Švicarskoj i začas ćeš saznati ko hoće da u Švicarsku ide, ko je u njoj bio, ko je iz nje došao, kakve autoceste imaju a nije ni isključeno da te negdje na otvorenoj cesti kojom ideš ogrebe auto, švicarskih tablica. Desi se tako da ti, ničim izazvane, dozriju misli da je krajnje vrijeme da se odrekneš dosadašnjeg života, onog kako si do tad živio i da potražiš Tozovca, diplomiraš u kafani, i više nikad ne platiš muziku. Desi se da baš tad, kao u nekom filmu, krenu da se smjenjuju priče oko tebe. Naizgled nepovezane ali povezane tankom tajnom vezom tebe koja ih slušaš. Odjednom jasno vidiš da su one, uvijek namontirane, lutke koje na sebi nose par stotina (ili hiljada zavisno od početnog stanja) zlatnika u šminci, potpuno pogriješile kolosijek i da gube vrijeme. Vidiš i da je od njih mnogo ljepša mlada žen

Umije, nekad, i one, uvijek raspoložene, za koje misliš da im sve ide bez da se oznoje, da uhvati nekakva, samo njima znana, nervoza. Dođe niotkud. Jednog je dana nema a onda se sutra ujutro probudiš prisjećajući se sna koji si sanjala, i eto nje. Učini ti se da je došla da nikad više ne ode. Sve sive stvari, koje si trpila već danima ili godinama ti se odjednom prikažu kao čisto crne ili čisto bijele.Prestaneš da pristaješ na kompromise i opet ti dođe ona luda ideja da se u sred ulice, kojom nikad ne prolazi gospoda, prodereš na sav glas i da svim baš u lice kažeš da si nervozna. Ta se nervoza teško liječi. Ne ubija je ni sunce proljetnog dana, mada pomogne da se ublaži. Moju ne uklone ni pogledi one lijepe plavuše od sinoć. Ne umije da je ukloni ni dugo očekivani poziv. Onda dođe taj dan i kada je, odjednom, kao da je nikad nije ni bilo, ukloni neka mala gesta koji nisi očekivala. Ta mala gesta može da bude kratka čestitka koja ti kaže da ostaneš čovjek i drug kakav jesi,

Ponekad ti stvarno ne mogu reći sve što bi želio. Nekad mi nedostaje riječi a nekad ih nikako ne mogu skupiti u bilo kakve, barem djelimično smislene, rečenice. Ponekad ih imam previše i iz mene nadiru kao bujica, žureći, sustižući i prestižući jedna drugu. Baš kao da se negdje, u meni, srušila neka brana, preko koje su do tad samo sipile kao dosadna aprilska kiša. Riječima možeš da obraduješ,da povrijediš, da kažeš mnogo ili ništa o sebi, da kažeš mnogo ili ništa o drugome. Sve to možeš jednako riječima izgovorenim kao i onim neizgovorenim. Najopasnije su one riječi koje su zapisane. One nikad nisu jednako važne onome koji piše i onima koji čitaju. Njih svako može da razumije onako kako mu tog utorka odgovara. Riječi moramo da dijelimo, makar sa samim sobom. Sebi dajemo one najvažnije a drugima ih dajemo prema zaslugama. Nekome one lijepe, niježne, koje miluju. Nekome one stroge i osorne koje ostavljaju veće tragove od udaraca bičem. Riječima može da se izgradi čitav svij

Istina je da sam nekad, preko svake mjere, bio zaljubljen u tebe. Bio sam zaljubljen u onu tebe kakvu sam ja svojim kratkovidim očima vidio. Razumi me. Ko ne bi bio. Istina je da više nikad tako ne mogu biti zaljubljen u tebe, makar postala i najplavlje plava. Istina je da nam nije lako. Ni tebi ni meni. Istina i ništa drugo. Istina je i da je Zvezda, bez obzira na rezultate, bolja! Istina kad ti kažem. Istina je da volim palačinke. Istina, makar bile samo sa šećerom. Istina je da ne mislim šta je bilo a šta je moglo biti. Recimo da je istina. Istina je da volim da se s vremena na vrijeme promijenim, makar ta promjena bila i na gore. Istina je da sanjam. Samo nekim danima, istina je, ne sanjam tebe. Istina je da u tim danima sanjam komad zemlje pored rijeke i na zemlji jedno 18-19 djece. Ženske, tuđe, preko 18 godina starosti. Istina je da boja kose nije važna ali da oči jesu. S očima se svašta zna napraviti. Istina je da bi volio da šutiš tu na mojoj ruci, znojna

Život je, nesrazmjerno, podijeljen na onaj dio kad nisi bolesna i onaj dio u kojem te bar nešto boli. Neko, recimo, dobar dio svog života ne može da diše kroz svoj,blago krivi, nos. Nekog već nekoliko godina pati alergija,  i načisto ga dotuče (i to nekoliko puta godišnje). Neko je možda baš sad prehlađen a neko, možda baš previše godina, u tebe, nesretno, zaljubljen. Nekog pate sve te bolesti odjednom. Na svoje bolesti se lako naučiš, naučiš toliko da ti je, jednom kad bez neke od njih ostaneš, sve nekako lošije i ružnije. Ima ljudi koji se razbole svako malo ali i jednako brzo ozdrave, čak i onda kada ne sjede na hladnom betonu. Bolesti ima raznih. Pravih i umišljenih. Za neke je lijek plava, za neke crna a za neke ljubičasta tableta. Neke liječiš ti, kad si tu, a druge, opet, kad nisi. Nekima si ti, bogami, i bolest a ne lijek. Neke bolesti liječi kafana a neke samo onaj posebni med koji prave pčele koje piju Unu i Sanu. Nekima lijeka nema, ili ih, što je moj, pokojni,

Svakoga dana napravimo mali milion izbora. Koje čarape odabrati, one koje najmanje smrde ili one koje nemaju rupe? Šta uzeti za doručak, sir iz Francuske ili sir iz Švicarske? Roštilj ili pica? Kojom stazom ići na posao, onom kraj plave prodavačice ili onom kraj crne službenice? Neke izbore je lako donijeti. Neke donosimo ne trepnuvši okom, mada nam se ponekad desi da zbog toga, poslije, mnogo ispaštamo. Neki vole da biraju pažljivo, pokušavajući da predpostave sve posljedice svojeg izbora. Drugi biraju impulsivno, instiktivno. Treći uopšte ne vole da biraju, oni su tu samo da obezbjede sivu pozadinu. Kad smo bili mladi lako nam je bilo da činimo mnoge izbore. Uvijek, ili gotovo uvijek, smo imali vremena da, ako u izboru pogriješimo, tu grešku i ispravimo. Barem smo mislili da je tako. Doduše, ni izbori mladog čovjeka nisu jednako složeni kao onog nešto starijeg. Poslije dođu oni životni izbori. Oni sa kojima moramo da živimo, čak i kad su nepodnošljivo pogrešni. S vremena

Svako ima makar po jednu muku koji nosi sa sobom gdje god da krene. Nečije su muke, naizgled, male, nama, čije nisu, beznačajne, a nečije se, i onom ko ih samo pogleda, učine prevelikim i preteškim za jednog čovjeka. Nekoga muči loše zdravlje, nekog manjak sreće, ljubavi ili razuma. Nekog muči ono što nikog drugog ne muči, kao na primjer nedostatak dovoljno velike šume da očisti gasove auta jednog grada. Neko se muči bez djece, neko se muči sa njima. Neka se djeca muče sa onima čija su. Neko nije skočio koliko je mislio da može ili mu nešto ne da da skače ni onoliko koliko zna da može, a neko je preskačući visoke letvice preskočio i mnoge stvari koje mu sad nedostaju. Zbog muke neki ljudi piju, i u tome pretjeruju, drugi se prežderavaju a treći skaču sa mosta. Nekima se zbog njihove muke i njihov život učini ružnim i nikakvim pa požele da žive tuđi, nesvjesni da nema života bez muke. Ponekad mučeći sebe mučimo i druge. Ponekad smo toga svjesni, ponekad nismo. Muke, izgleda,

Hej, nedostajem li ti ponekad? Jesi li se već navikla na mene? Možda, tu i tamo, kad se kazaljke poklope na onom Vrančićevom satu u Srpskoj ulici, baciš pogled na sva ona pisma koja sam ti do sad pisao. Čisto sumnjam da se još uvijek pitaš jesu li bila baš za tebe. Znaš, ja evo već pola života živim u ovom gradu. Pala je na mene barem tona ove, gradske, prašine. Pala i sprala se. Zaista, zamisli samo kako bi izgledali životi moj i tvoj da sam tada, kada sam ti dolazio, ušao u, recimo, pogrešan voz. Možda te nikad ne bi ni vidio, u ovome gradu, i možda bi prošao cijeli život bez da me zaboliš s vremena na vrijeme, ne samo u ovom gradu već na ovom svijetu. Spavao sam ja u ovom gradu, prespavao toliko toga. Ponekad samo žmirio, budan, izbjegavajući da vidim stvari koje nisu bile čak ni za moje kratkovide oči sposobne da sve razmažu i da dopuste mašti da sve uljepša. Jeo i sam i pio u ovom gradu. Ponekad bio gladan i žedan. Ponekad, samo, vode i hrane. Smijao sam se u ovom gradu

Ljepotice, dosta je bilo spavanja. Vrijeme je da se probudiš! Vrijeme je da ne dopustiš da ti bilo ko kaže da nešto ne možeš, da za nešto nisi dovoljno dobra. Nema, na ovom svijetu i nekoliko susjednih planeta, toga što ti, draga, ne možeš da uradiš na najbolji mogući način onda kada ti je do toga stalo. Znaš, kada nešto želiš, kad želiš tim svojim ludim srcem, onda se i poslednji kamen na ovoj planeti zatrese i sve se zlatne ribice udruže kako bi ispunile tu tvoju želju. Pričala mi je pokojna baba da je tako, a znaš, ona je bila žena koja ne laže. Hajde, zaista, dosta je bilo. Budi se! Budi se i počni da sanjaš (što reče negdje neki pametni čovjek).  Znaš, ti i ja više nismo toliko mladi da bi smjeli toliko da spavamo (osim eventualno zajedno) i imali toliko dana da ih poklanjamo onima koji nas ne razumiju, koji su sivi, koji znaju da broje samo do 31.  Nemamo, malena moja, vremena da bi ga rasipali na ljude s kojima nam nije dobro. Nikad ga nismo ni imali. Pod

Nekad sam mislio da su odlikovanja nešto posebno, nešto za šta trebaš da uradiš veliku i vrijednu stvar čak i onda kada se radi samo o maloj metalnoj medalji. To šta trebaš da uradiš da bi se, recimo, osnovna škola u Vitovlju zvala po tebi, to nisam mogao ni da pojmim. U međuvremenu me je istorija ubijedila da su mnoga moja vjerovanja bila dječački naivna. Nagledao sam se svakakvih stvari, promjenio nekoliko država (a da se praktično nikad nisam zaista pomjerio iz mjesta u kojem sam odrastao) i vidio razne dodjele medalja, plaketa, pohvala i ordena. Čak štaviše mislim da mi mati još čuva pola kofera diploma (doduše iz neke, davno nestale, zemlje). Nekako su, kao i sve, sa opštom raspoloživošću i odlikovanja sama po sebi devalvirala. Moderni ljudi rijetko nose odijela a još rjeđe imaju priliku da na ta odjela zakače dobijeni orden. Većina ljudi danas ionako više vjeruje u pare nego u, što bi simpatični brko iz crtanog filma rekao, gvozdene križeve. Kome dati odlikovanja? Teško je

Uspomene su opasna stvar. One nas, poput starih, izbledjelih do praga prepoznatljivosti, fotografija, podsjete kakvi smo nekad bili i šta je od nas moglo postati. Lako, kroz neku, sasvim malu i beznačajnu uspomenu, vidimo kako izgledamo, ti i ja, kad smo sretni. Kroz neku drugu, kakvi smo kad smo pospani ili kad nosimo štreberske naočale. U uspomenama nerijetko ne možemo da se prepoznamo a još češće ni drugi ne mogu da nas prepoznaju. Ko bi još mogao da kaže da sam ovaj ja, onaj dječak koji, krvavog koljena, sjedi kod Ćeranove kuće na Jablanici i pita se kako je moguće da nije uspjelo nešto, u šta je bio siguran da hoće? Ko bi još mogao da pretpostavi da si ta današnja ti ona mala djevojčica koja, iz neke prastare knjige, uči da čita? Možda bi tek poneko uspio da u meni današnjem prepozna onog tek postalog pionira koji, dok gleda drugaricu Snježanu kako mu stavlja maramu i kapu ima svakojake, jednom pioniru sasvim neprimjerene, misli. Tek pažljiv posmatrač bi u toj djevojčici,

Prošlo je moje. Reče mi to u kafani jedna žena, naravno prelijepa i plava, imena istog kao kod one žene u koju sam se prvi put, zapravo, zaljubio. Brzo se predomislila ali to je sad već neka, sasvim druga, priča. Ispada po tom njenom, izdvojenom, mišljenju da bi trebalo da se smirim. Ispada da bi trebalo da više ne obilazim kafane, gledam mlade žene niti da plaćam muzičare da mi sviraju omiljenu kafansku pjesmu . Sa kafanom sam se, kao i svi u mojoj porodici, sreo dosta rano. Nije mi tad bila nešto. Odrasli su pili "žestoko" iz malih čašica a ja koka-kolu (nerijetko tipa pepsi) iz onih od dva deci tako da sam pola vremena provodio na putu između kafanskog stola i wc-a. Zapravo, kafanu sam, u punom njenom značenju otkrio tek prije par godina, kada sam počeo da živim svoj drugi život. U kafanu ne treba da idu ni sasvim sretni, ni sasvim nesretni ljudi. Ovima prvima, ionako, ništa ne treba, pa ni kafana a ovima drugima, svakako, ništa ne pomaže, pa ni kafana. U kafanu

Svako malo veće mjesto ima nešto što ga razlikuje od drugih. Najčešće je to neki davni stanovnik koji je nekad, negdje i nekako zaslužio da ga pamte čak i onda kada više niko ne zna šta je i kad učinio. Nekom od njih daju ulicu, nekome trg, a nađe se i poneko da čitavoj školi daju ime po njemu. Pored tih, znanih i zaslužnih, svaki grad ima i svoje lude. One dobre ljude koji gotovo svakog dana hodaju ulicama, ne želeći nikome zlo, proživljavajući neki svoj, posebni, dan. Ne, malena, ti znaš da to nisu ludaci, i znam da ih, kao ni ja nikad tako nećeš nazvati. Možeš za njih reći da su lude, ali onako kako to kažemo malenom djetetu čijim smo čudnim načinom zaključivanja iznenađeni onda kada pusti šareni balon iz ruke. Kad si ti, draga, zadnji put vidjela neku ludu? Možda si ih vidjela negdje da hrane golubove, upravljaju saobraćajem u kakvoj zapetljanoj raskrsnici, ili te pitaju šta si čula o njihovim ljubavnim pothvatima. Možda te podsjete kako si im, nekad, kupila mali tranzisto

I ti, draga, i ja, smo se rodili iz vode. Rodili smo se žedni. Pametni i učeni nam kažu da bez vode možemo preživjeti najviše nekoliko dana. Bez nje, dakle, ne možemo. Kad nam je najteže voda nas spasava, pomaže da se smirimo, saberemo i spasimo. Voda nam treba i kad nam je najljepše. Voda nam je ponekad kiša. Ona iznenadna, ljetnja, koju oboje volimo. Voda je ponekad bujica koja pred sobom nosi sve i u kojoj neoprezni ili nesrećni mogu i da se udave. Nekad smo okruženi rijekama i morima a nekad sve presuši. Suša iscrpi rijeke toliko da postanu blijede sijenke onog što su nekad bile. Kažu da su sve vode iste, da nemaju ukusa ni mirisa, ali ti, malena, znaš da to nije tako. Svaka je posebna na svoj način, sasvim posebnog ukusa. Vodu neki kupuju, mada ta voda nije ni blizu onoj koju nađeš negdje, gdje joj se najmanje nadaš, dok koračaš stazom za koju ti se čini da je niko prije tebe nije prošao. Možda je i ta, kupovna, voda sa takvog izvora ali čim je zapakovana i čim je na

Često, sa svojim prijateljima, raspravljam kako treba pristupiti novim poznanstvima. Strasno, kako to uvijek radim kad mi je do nečeg stalo, branim stav da novu poznanicu treba staviti na poziciju "0", ne misliti o njoj, unaprijed, ni da je dobra ni da nije.Djelima i godinama treba pustiti da pokažu jel smrdi ili miriše. Moji su prijatelji bolji od mene, oni vjeruju da za novog poznanika treba pretpostaviti da je dobar. Moj je stav takav zato što se, kako već znaš malena, užasavam predrasuda u svakom pogledu. Nekako nisam podložan grupisanjima (ukoliko se izuzme klub navijača crveno-bijelog kluba). Nisu ni svi crnci jednako crni, niti su sve plavuše jednako plave. Skoro mi je jedna djevojka, naravno plava, pričala o tome kako ovdje u ovom gradu, koji se trudi da vjeruje da je veliki, neka djeca obilaze oko škole. Vjerovala ili ne, žele u nju da idu ali ih ne puštaju. Kada ih najzad puste niko ne želi da s njima sjedi u klupi pa učiteljica, mjesto pored njih, korist

Pročitah skoro, sa nekog žutog lista, kako slavni fizičar Stiven Hoking smatra da su žene najveća misterija u svemiru. Da je živ s njim bi se složio i moj prađed Stevo. Isto misle i milijarde muškaraca koje pokušavaju da riješe tu misteriju iz dana u dan. Neki misle da žene žele samo ljubav, drugi da žele samo seks. Neki su sigurni da su željne pažnje, drugi da im treba biti gospodar. Jedni zbog njih postaju metroseksualci, drugi se ni ne briju. Jedni kažu da ih žene gledaju, drugi da ih maze u prolazu. Svi imaju svoje mišljenje a mnogi sa razmišljanjem i pretjeruju (a dobro je poznato da previše razmišljanja ničeg dobrog ne može donijeti). Iz ugla mladića u najboljim godinama sve je mnogo jednostavnije. Žene nisu lutke (štaviše mnoge se ljute kad ih se tako zove) ni ukrasi. One su živa bića, osobe. Ponekad znaju šta hoće, nekad nemaju pojma (a nekad im se sve pomiješa). Vole da su sređene i "namontirane" ali i da lakiraju nokte u poderanoj pidžami koje su nosile kao