Praznici nam stižu

Odmah na početku da te upozorim, ne čitaj dalje ako želiš da proslaviš praznike bezbrižno!

Praznici me, nekako, uvijek rastuže. Svi ti ljudi koji od jednog dana, jednakog drugima, prave neki poseban događaj, svo to spremanje i odbrojavanje, mi se čini kao da je bez duše.

Za praznike se uvijek posebno sjetim onih koji nemaju. Za praznike se uvijek sjetim onih koji teško žive i kojima sudbina nije bila naklonjena. Među njima su sigurno neki slični meni, neki bolji od mene. Među njima sam možda mogao sada biti i ja.

Među njima su, sigurno, nesuđeni vrhunski doktori ili inžinjeri, ljudi čiji je talent sudbina sakrila i čiji talent ljudi, zamotani u svoje bunde, ne žele da vide i pronađu. Praznici me, zaista, uvijek rastuže.

Kažu da se sreća ne može kupiti ali proteklih par dana sam sve sigurniji u to da može. Mene bi učinilo jako srećnim kada bi dio onoga što imam dao nekom ko nema, kada bi nekom pružio nadu da novi praznik donosi nove mogućnosti i novu vjeru u bolje sutra. Učinio bi me sretnim osmjeh jednog djeteta.

Sjeti se i ti, sjeti se djece koja nemaju roditelje i budi dobra rođaka jednom od te djece. Budi to makar za praznike. Neka to bude tvoj poklon tebi samoj.