Potraga

Ponekad se pitam koliko ljudi koji prolaze kroz tvoj život utiču na to ko si i kakva si? Koliko te mogu promjeniti pogled stranca, osmjeh i suze prijatelja ili radost majke? Koliko sve to utiče na to u šta se s godinama pretvaraš?

Gledajući pažljivo, čini mi se da su oko tebe uglavnom jako dobri ljudi. Oni s kojima voliš provoditi vrijeme i u kojima svaki put otkrivaš neki novi kvalitet.

Statistički gledano malen je procenat ljudi s kojima ne možeš i s kojima više nisi u kontaktu. Mada su u tom malom procentu neki do koji ti je nekad bilo jako, jako, stalo.

Dolazimo do toga da, ustvari, rasteš i stariš kao ona ruža na planeti malog princa, zaštićena staklenim zvonom koje čine tvoji prijatelji .

Nadam se da, tako zaštićena, možeš da stariš samo kao vino, svake godine da bivaš sve više svjesna toga što ne znaš i svake godine da bivaš svjesna toga što sve više znaš.

U svemu tome muči me samo jedna stvar. S godinama i sa starenjem, negdje u procesu mogu da se izgube emocije. Gotovo sve. Zaboraviš kad si bila uplašena, sasvim radosna ili sasvim tužna. Ne pamtiš kad si se onako sasvim zaljubila.

Možda probavaš da riješiš svoj problem nekom sasvim ludom aktivnošću. Možda tražiš strah kako bi pronašla ljubav. Možda ideš na paraglajding, skačeš padobranom ili ideš da roniš...