Sasvim slučajno

Već znaš da nije dovoljno da pročitaš ono što ti je neko napisao da bi znala šta taj misli. Ponekad, nije dovoljno ni da ga slušaš, držeći ga za ruku, dok ti govori. Riječi, nisu dovoljne. Bitno je i ko ih, kada, kako i kome izgovara. Uzevši u obzir koliko je toga potrebno da bi se razumjeli čudno je da ikad uspijemo. Sigurno da je mnogo lakše nešto protumačiti na pogrešan nego na ispravan način (jer ispravan je samo jedan a pogrešnih najmanje hiljadu). Zbog takvih se nesporazuma štošta dešava. Desi se tako da ne razumiješ kad ti neko govori da te voli, već samo da čuješ dio u kojem ti kaže da nije u tebe zaljubljen. Desi se i da ti neko ponudi brak ili čak da klekne pred tebe, raširi ruke i kaže: Bez tebe ne mogu a ti radi šta god hoćeš. Desi se da ni to ne razumiješ. Desi se i da neko bude zaljubljen u tebe, ponekad i paran broj godina, a da ti ne uspije reći šta i kako osjeća. Desi se i da neko gori kao vatra kad je blizu tebe i da se u svakom trenutku jedva savladava

Ljudi često na pogrešnim mjestima traže sreću. Nerijetko su im previše važni brojevi. Brojevi koji govore koliko nula imaju u novčaniku, sa koliko su žena spavali, koliko su gradova obišli, koliko puta jeli i pili,koliko godina bili u školi, koliko dana potrošili, koliko dana im je ostalo ili u koliko kvadrata žive. Matematika je važna nauka i bez nje bi teško mogli reći koliko su dva i dva, tako da smo prinuđeni da sa brojevima, ali ne zbog njih, živimo. Da si neko drugi, možda bi me pitala: Ako nisu brojevi, šta je onda to što donosi sreću, to zbog čega živimo? Pitam se to već dugo vremena. Najbliži sam tome da pomislim da je sreća u onom malom dijelu svemira koji je samo naš. Tvoj ili moj, nije važno. Onom prostoru i vremenu, ma koliko malenom, kojim upravljamo, stvarajući, na neki, sopstveni, način svoj mali svijet. Možda tebi donosi sreću ona tvoja, ženska, soba u kojoj su još uvijek posteri nezdravog pjevača na kojeg sam ponekad toliko ljubomoran. Možda je tvoja sr

Kažu mi, mnogi, kako previše komplikujem oko izbora žene s kojom bi se i ja, najzad, pošto sam od strica preuzeo porodični rekord u kasnom ženjenju, smirio. Neki mi kažu da tražim mlade, bujne, plave, nevine i naivne. Drugi da tražim one s kojima bi mogao pričati o razvoju plimskih elektrana i alternativnim načinima proizvodnje električne energije u Sokolištu. Treći da su sve iste. Slušajući sve te savjete, koristeći internet kao pomagalo i na osnovu jedno 30 godina iskustava iz više destina neuspjelih i par katastrofalnih veza, najzad sam došao do toga da znam šta hoću: Da se ne lažemo, na prvom mjestu, mora da bude lijepa. Ljepota je u oku posmatrača i tu često ne pomaže ni 200KM (solarijum+frizura+3 mjeseca fitnesa+pomadice+ljetnja odjeća+makrobiotski obroci). Eto, iz nepoznatih razloga, ja sam najosjetljiviji na one sa lijepim očima. Zelenooke i plavooke imaju prednost. Da se ne lažemo, ne radi se samo o očima. Trebalo bi da je vedre naravi. Kad te vedra žena sa krupnim o