Sasvim slučajno

U životu svakog čovjeka dođe doba da se svedu računi. Neko ih svede na kraju svake godine, neko na kraju prvih sto godina a neko, tek kad dođu na naplatu. Uglavnom, svi ih svedemo. Vezan obećanjem koje sam dao pokojnom đedu, hiljadugodišnjom tradicijom moje porodice i pijanskim obećanjem datim komšiji i ja, večeras, svodim svoje račune za godinu koja je na izmaku. Već sam ti govorio kako svakoj godini dodijelim neku, prigodnu, rečenicu i kako sam, ovoj, dodijelio "očekujte sreću". Bog, raspored zvijezda, horoskop ili vidoviti Milan su se postarali da ova godina zaista bude srećna za mene. Najprije rodio se jedan mali gospodin koji će da svog striku zamjeni u potrazi za plavušama i dobrim tamburašima. Ne sad, za nekih 18 godina, kad dođe vrijeme. Zasad on umije da se smije, mršti, plače i, bogme, kaki, ali opet, ama baš svi koji ga znaju, vole ga svim svojim srcem. Kako je krenulo ispašće od njega opasan baraba. Barem kao onaj mali plavi dječak kojeg sam naučio da lupa

Kažu da samo u Kolibama donjim živi jedan što se od braka "spasio" (na snimku desno). Jedni su tvrdili da će se ženiti prvom prilikom, drugi da neće nikad, neki da neće nikad ponovo, poneko je odbio čak i dvije stotine ponuda  ali okreni, obrni svi su, nekako, manje ili više, s papirima ili bez njih za brak. Brak nije neozbiljna stvar i o njemu treba govoriti ozbiljno. On je baš kao i život. Možeš da se pustiš da te nosi mutna rijeka, al ako tako radiš lako se nasukaš, ili možeš da pokušaš da upravljaš  i gospodariš svojom sudbinom bez garancije da ćeš bolje proći ali sa više zadovoljstva. O braku ljudi, obično, razmišljaju kada odrastu i uozbilje se. Sva ona laka obećanja ženidbe, davana u periodu između 4. i 7. godine (Irena izvini!) tad prestaju da važe i čovjek počne da traži nešto drugo (i da teže obećava). Sva je muka u tome što mnogi ne znaju šta traže. Neki su ubjeđeni da im trebaju samo lijepa žena (ili muž) i da je to rješenje. Njih je lako prepoznati po t

Evo, baš prije neki dan, čitam kako je mali Steva postao veliki. Preda mnom se kroz riječi jedne knjige, kao kad ti kidaš paučinu tim svojim mršavim rukama, ponovo otkriva koliko je kvalitetno obrazovanje, školovanje, zaista važno . Pitam se, večeras, koliko raznih Nikola, Steva, Alberta i drugih svake godine, na ovom svijetu, bude nepovratno izgubljeno i kako bi ovaj svijet izgledao samo da su oni imali prilike da se obrazuju, razviju i pokažu šta mogu. Možda bi danas stvarno jeli zlatnim kašikama kako mi je pokojna baba jednom govorila da hoćemo. Pravo na obrazovanje, i to najbolje moguće obrazovanje, mora da postane izjednačeno sa pravom na život. Najbolje moguće obrazovanje treba da bude osnovno pravo i dostupno svima jer ako nije gubimo baš svi mi. Obrazovati nekog nije lako. Lako se tu pogriješi. Lako promaši. Lako se sklizne u to da se od dijamanta pravi samo još jedna cigla. Ponekad mislimo da je dobro obrazovanje ako ne reagujemo na greške svojih učenika, ako ih trp

Jedan će mali meteor danas da udari Zemlju. Ne mogu ti reći kakav će biti ali ne, ne boj se mrvice niježna, neće ti nauditi. Neće ga osjetiti, ni kao najmanji potres, čak ni dežurne babe iz tvog komšiluka. Taj meteor ti, draga, sigurno neće donijeti kraj svijeta. Taj je meteor lični i nije tvoj. Poslat je iz davnina i usmjeren sudbinom da baš danas padne na možda baš moju glavu. Donijeće taj kamen dugo čekanu katarzu, tome kome je namjenjen. Odnijeće jedan prosti kamen sve nagomilane nesrećne ljubavi, nemire i tuge koji su baš tome nekome, kao givihti, otežale dušu. Toliko je otežale da taj više ne može da je nosi. Sutra će on, hodati smjelije i gledati vedrije, rasterećen bremena koje je nosio. Istina, možda nekom sa strane taj kamen neće ličiti na kamen. Možda će se prolaznik i u desnu ruku zakleti da to uopšte nije bio kamen već da se radilo o jednom pogledu, poljupcu ili možda dodiru ispod lipe, negdje u žitnim poljima na obali mora. Možda će poslije reći da je taj kamen ust

Ubijediti nekog u nešto, ne koristeći riječnik novca i lične koristi, vrlo je teško. Ateistu teško možeš ubijediti da ima Boga, čak i onda kad se neki računi neočekivano namire, a vjernika da ga nema, čak i onda kad nedužna djeca umiru od gladi. Ubijeđenja su zidovi. Zidovi koji nas skrivaju od mnogih istina i nesigurnosti koju bi spoznaja činjenice da tolike istine postoje donijela. Ubjeđenja su, istovremeno, vrlo opasna. Zahvaljujući njima, gotovo uvijek smo ubijeđeni da smo u pravu i da postupamo kako treba. Zahvaljujući njima možemo ostati bez vrijednog prijateljstva, osobe koju volimo, dragog rođaka ili zemlje u kojoj živimo. Ponekad, zahvaljujući njima možemo ostati i bez emocija ili bez života. Koliko god bilo teško biti od nekog ubjeđen, ubijediti sam sebe možeš u svašta. Lako se možeš ubijediti da te, više nego druge, gleda zgodna crvenokosa pjevačica. Ponekad možeš biti toliko ubjeđen, praktično siguran, da između tebe i neke sasvim neprosječne male ima nešto više od l

Nekad je za kvalitetno udvaranje jedino bio važan dobar hardware. Kvalitetan alat. Najbolji udvarač, Don Juan svog vremena, je bio onaj koji je imao najtežu ruku, dugačku toljagu (centimetri su očigledno odvajkada važni) i koji je znao gdje se žene okupljaju (što je realno bio najteži dio jer u to vrijeme nije bilo šoping centara, kafića, pilatesa i televizijskih serija). Sa dolaskom civilizacije pojavile su se i neke neželjene nuspojave. Uvedeni su zakoni kojima se više nisu dozvoljavali do tad tradicionalni načini udvaranja. Toljage su poslate u istoriju (izuzimajući primjene na sportskim događajima) a muškarci su morali da počnu da koriste software. Da se razumijemo, hardver nije postao nevažan. Dobar alat je uvijek tajna za uspjeh u svakom zanatu.  Doduše sad su alati malo drugačiji, čine ih dobra kola, dobar stan, dobra primanja i ostale, dobre, stvari. Danas je udvaranje široko rasprostranjeno. Gotovo kao i fudbal. Mislim da nema čovjeka na planeti koji se nikad nik

Evo, u prošle dvije sedmice, tri ljepotice mi se požališe kako danas nema pravih muškaraca. Naglašavam, u prolazu i daleko od kreveta, da ne bi, ne dao Bog pala kakva sumnja na mene. Nije da se ne slažem, ali, ljepotice, same ste krive. Ne toliko davno padale ste u blaži oblik kome kod pogleda na, čak i ispodprosječnog, metroseksualca. Vizionar koji je u devedesetim brijao dlake u ušima i nosu imao je prolaz kod gotovo sve i jedne ljepotice (ali i rizikovao da ga seljaci umlate vilama). Dobro je poznato, da nema toga što jedan muškarac (pravi, krivi, princ, konj, svejedno) neće učiniti da seksualno opšti (vidjeti riječnik za značenje termina) sa ženom. Vi to takođe znate (i kroz vijekove zloupotrebljavate) pa ste,  dolaskom emancipacije i kolor televizije u naše krajeve, počele da postavljate ultimatume: Da depiliraš ta leđa, prošli put, kad smo bili u zoološkom vrtu, jedva sam čuvara ubijedila da nisi pobjegao iz kaveza! Nemoj da mi ostavljaš čarape svuda po kući! (Stvarno ne

Mnogi običaji, bilo da su prosto iz naroda ili proizišli iz religije, su posljedica potrebe. Tako je i kum, nekada, imao ulogu da pomogne porodici koja ga je okumila ili sačuva kumče, pogotovo ako se roditeljima nešto desi. Sticajem okolnosti danas upoznadoh mladog čovjeka čijeg sam oca nekad poznavao. Oca,  kojeg već godinama nema, sam mu upamtio kao dobrog, vrijednog i poštenog čovjeka spremnog da nama, studentima, u svakoj situaciji pomogne, ne očekujući ništa zauzvrat. Tad mu zaista, gotovo ništa, osim hvala, nismo ni mogli dati. Sin ima nekih dvadeset i šest godina i već osam godina radi kao radnik u jednom preduzeću. Svoj posao shvata ozbiljno i odgovorno. Ne otaljava ga tek da ispadne iz ruku već mu je stalo da posao uradi kako valja. Izgledom potpuno podsjeća na svog oca. Ponašanjem, čini mi se, još i više. Izgleda da je istina da sin poštenog, vrijednog i dobrog čovjeka ipak teško postaje bilo šta drugo osim pošten, vrijedan i dobar čovjek. Kratko smo popričali, muški

U jednoj zemlji, za koju si možda čula, možda ne, računi se, i u 21. vijeku, mogu platiti svinjetinom . Svinjetina je u ovoj zemlji, i inače, vrlo važna tema. On njoj raspravljaju i najviši organi vlasti . Ne, nije ta zemlja zaostala. U toj zemlji  se dok ja ovo tebi pričam svašta gradi. Neke od najsavremenijih građevina na svijetu. Evo, samo za primjer da uzmemo izgradnju ljetnjih autoputeva . Tako se to domaćinski gradi i čuva. Ne tamo ko neki što voze po autoputevima i kad je zima. Pa posipaju so, a so razjeda. Vidjećemo koliko će njima trajati autoputevi. Ima da oni za koju godinu budu željni autoputa i da dolaze u tu zemlju da se provozaju. Ljeti, naravno. Standard u toj zemlji nije problem. Čak štaviše. Građani te zemlje plaćaju najskuplji javni prevoz ali se zato voze autobusima neupitnog kvaliteta. Autobusima u kojima se dobro pazi da se neko ne prehladi od klime ljeti ili ne nastrada od promjene temperature (toplo-hladno) zimi. U toj zemlji žive fini, mirni i pošt

Svi mi, od trena kad se rodimo, do trena kad nas nestane, kao od najgore droge, zavisimo od ljubavi. Htjeli to priznati ili ne, i ti i ja volimo kada nas vole. Onda kad postoji neko, ko gledajući te, takvu kakva jesi, i razumjevši šta si, umije da se skupi s tobom ispod kakvog ćebenceta i da ćuti, tada nema pretjerano kišnih ili sivih dana. Neki kažu da na svijetu nema dovoljno ljubavi. Nije to istina draga. Naprotiv, izgleda da je ima više nego dovoljno, samo, često, nije raspoređena onako kako treba. Tako ja možda volim baš tebe, malena. Mene voli nekoliko drugih a njih uvijek voli neko treći. Koga ti voliš, e to je tek misterija. Voljeti nekog nije lako. Dosta nas se boji da voli. Ono što voliš možeš i da izgubiš a ljubav sama po sebi može da bude i neuzvraćena. Problem je što se, nerijetko, ne bira koga ćeš voljeti. Čak i u najvećim krizama, uvijek negdje i nekako ostanu neko i nešto da se vole. Biti voljen, samo ponekad, je i teže nego voljeti nekog. Posebno umije da bu

U jednoj zemlji, tebi draga možda nepoznatoj, rastu lubenice i visibabe. Nije to obična zemlja. Bog  (ili slučaj) je odlučio da tu sakupi najgore duše. Duše sposobne samo za najveća zla i pakosti. One koje su željne vrline koju bi mogle povući po blatu, isprljati, uništiti i nakon toga uklopiti u svoje crnilo. Tu rastu i najbolje duše. One koje ne žale ni svoju krv, ni svoje meso, ni svoj znoj kako bi pomogle nekom, ponekad sasvim nepoznatom. Te duše su krupni biseri rasuti pod nebom zemlje. Oni biseri koji bi se ljepotom i sjajom isticali i u ladici kakvog prebogatog juvelira, u blatu se posebno ističu. To blato se na njih ne lijepi već čini da izgledaju još veći i sjajniji. Teško je reći ko je tu zbog koga. Možda su oni najgori tu da bi iscrtali crnu pozadinu na kojoj će se oni najbolji još više istaći. Možda su tu da bi svakodnevno provjeravali koji je biser pravi a koji je, ustvari, samo ofarbani staklić. Možda su baš oni najgori najzaslužniji što u toj zemlji ima i toli

S godinama i ljudi, baš kao i carigradske dunje ostavljene na ramu tvog prozora, sazrijevaju. Sazrijevamo i ti i ja a u nama misli, osjećanja, uspomene, strahovi i ciljevi. Sazrijevaju u nama naši novi koraci, oni na koje se ne bi usudili, možda još prošle godine. Odluči tako čovjek, naizgled odjednom, da izuje cipele kojima je do sada hodao po suvim i prašnjavim ulicama svog grada, da obuče čizme od sedam milja i ode negdje, još dalje od dalekog. Da ode tamo i postane neko sasvim drugi, sam sebi neprepoznatljiv dok se bori za tuđe ciljeve kao da su njegovi. Umori, tako, jednaka svakodnevnica ženu i počne da joj svako veče prije spavanja, i svako jutro po buđenju, postavlja pitanje: Jel to ono najviše što si mogla postići u životu? Na početku se na to pitanje odgovara lako, odmahnuvši rukom i ne misleći previše. S godinama ono sazrijeva i postaje sve opasnije a odgovor na njega sve strašniji. Taj se odgovor ne može unaprijed promisliti. On se osjeti. Osjeti se kroz sve granice

Nekad su govorili da za sve moraš imati nekakav dobar razlog i da uvijek moraš imati cilj. Jao ti ga se ako se probudiš ujutro a pred tobom nema cilja. Odmah nemaš ni razlog da ustaneš. Za svoj se cilj valja boriti, u suprotnom se ne smatra validnim. Eto tako se ovih dana pola grada bori da sačuva romantične uspomene na doba kad su bili djeca, makar te uspomene bile i nezavršena građevina u centru. Moj cilj je daleko ozbiljniji. Naime, današnji svijet apsolutno ne posvećuje pažnje jedno vrlo ozbiljnom problemu. S obzirom na opšti progres u sve više tehnologija se koristi hidrogen. Imamo tako hidrogenske bombe, hidrogenske elektrane a i BMW me je veoma razočarao kada su objavili da prave gorivne ćelije bazirane na hidrogenu. S obzirom na rast potrošnje možemo očekivati povećanje cijene ovog vrlo važnog resursa te u doglednoj budućnosti i nestašice. Čemu spaljivanje hidrogena za energiju. Pa to je takvo bahato razbacivanje Prema hidrogenskim bombama imam razumjevanja. Nerije

U svakom novom vijeku se rode i novi ljudi, izgrade novi mostovi i stvore čuda koja su za prethodni vijek bila gotovo nezamisliva. U svakom novom vijeku ponečeg i nestane, nekad zauvijek i nenadoknadivo. U samo deset godina ovog vijeka već su zauvijek nestali Zapadnoafrički crni nososrozi  a ni afričkim divljim magarcima se budućnost baš ne smiješi. Svaki vijek donosi i svoja pravila ponašanja, svoje, opšteprihvaćene norme. One iz prošlog vijeka ponekad bivaju istrebljene i zaboravljene baš kao crni nosorozi ili divlji magarci. Najbolji posmatrači tih promjena su oni koji su na prelasku iz jednog vijeka u drugi dovoljno stari i dovoljno mladi. Najbolji posmatrači, to smo draga moja princezo, upravo ti i ja. Iz nekih davnih i gotovo zaboravljenih vremena sjećam se da je veliki stid bio one koji su, makar i lažno, bili optuženi da su nešto ukrali. Stid je bilo i biti u društvu pretjerano promiskuitetnih žena (makar smo mi muškarci, da budemo iskreni, to uvijek voljeli). Stid je zna

Usprkos mišljenju nekoliko, uglavnom plavuša, istina je da sam rođen sa primjetnim nedostacima. Od onih fizičkih u oči prvo upadaju kriv nos, ravni tabani i mrlja plave boje na jednom oku (koja se ne da oprati). Lista onih psihičkih je, kao i kod većine muškaraca u najboljim godinama, dosta duža. Neki su uobičajeni (strah od vezivanja za neku osobu) a nekima ne znam ni kako se zovu  (npr. najstrašnija nervoza ako od trenutka kada uočim da imam nokte na rukama do odsjecanja istih protekne više od pet minuta). Među njima onaj koji, po mom mišljenju, najozbiljnije utiče na moj život je taj da nikako ne umijem uživati u dokolici. Koliko se sjećam zadnji put sam pošteno dokoličario, negdje tamo 1979.te godine. Možda nije nešto ali sjedeći na ivičnjaku, tog ljeta, i šarajući prstima po prašini ispred (a onda odmah potom brišući iste o majicu sa likom druga Tita) bio sam najbliže pravoj dokolici. Sjetio sam se toga prije neki dan kad sam, držeći sladoled u ruci razmišljao o tome

Kad razmišljaš o prijateljstvima rijetko ti na um padnu prijatelji koji su ti to najduže, vremenski gledano. Oni koji ti nisu, ujedno, i najbolji prijatelji.   Tako ti ni ja nisam nikad govorio o svom prijatelju kojeg najduže poznajem i sa kojim najduže drugujem. Upoznali smo se on i ja, jako, jako davno. Toliko davno da ni ne pamtim kad je to tačno bilo. Sjećam se samo da je bilo sasvim slučajno, gotovo u prolazu.     Od tad mi je mnogo puta pomogao i mnogo puta spremno prihvatio moju pomoć. Popili smo zajedno gomilu piva i vina i pričali budaleštine gomili lijepih žena.   Moj prijatelj je ozbiljan i na prvi pogled zatvoren čovjek. Ne opija se, ne kocka i jedina prava strast su mu žene.   Kao svaki pravi muškarac i on je sve svoje žene upoznao na pravi način i tačno kad je trebalo. Svi smo mu zavidjeli na ženama sa kojima je bio a poneki i na onima koje su s njim htjele biti. Koliko je meni poznato njega su u svakom trenutku voljele najmanje tri žene.   Tim mi je čudnije

Jesi li znala da jedino na Antartiku nema vjetrenjača ? Doduše, tamo nema ni ljudi, bar ne onih koji tamo stalno žive. Tamo gdje ljudi žive, ima i vjetrenjača. Izgleda da nekako ne idu jedno bez drugog. Vidio sam i ja, zahvaljujući dragim prijateljima, podosta vjetrenjača  ali su mi, ipak, nekako najdraže ostale one na koje je, u prašnjavoj sobi na mom selu, jednog davnog ljeta, jurišao Don Kihot . Bez takvih vjetrenjača život bi bio jednobojan a hod lagan kao u cipelama koje ti sasvim odgovaraju, čak i onda kada u njima ima i poneki kamičak. Bez njih bi sve bilo slatko (ili možda slano) a to, vjeruj mi, ne bi bilo dobro. Ja, sin jedinac, svoje vjetrenjače, ljubomorno čuvam. Na beskrajno čuđenje ozbiljnih i knjiških ljudi, lako se naložim kada vidim na obzoru neku od svojih vjetrenjača. Nije bitno jel se radi o stavu mladog čovjeka koji, poput seljaka koji proklinje slab rod a nije uzorao i posijao, ovu zemlju opisuje atributima nedovoljno dobrim za tvoje niježne (i pomalo kl

Putovao sam prije nekoliko dana zemljom kojoj njenih nekoliko miliona stanovnika daje gotovo isto toliko imena a svi je zajedno zovu - moja. Put je bio dugačak, izuvijan i skroman, bez nekakvih posebnih znamenitosti ili raskoša. Jedino po čemu se razlikuje od stotine sličnih puteva u Evropi je prizor nekoliko velikih i nekad lijepih kuća, sada izgorjelih, bez krovova, obraslih korovom i napuštenih. Zaista, tužno je kada vidiš napuštenu i uništenu kuću. Usuđujem se reći da je to čak i najžalosnija slika koju možeš vidjeti. Napuštena kuća, bez krova, je spomenik životu koji je prestao da postoji, čak iako su svi oni koji su u toj kući živjeli, hvala Bogu, i dan danas živi i zdravi. Zamisli samo, možda je u toj velikoj i lijepoj kamenoj kući nekada živio neko kao što smo ti i ja. Zamisli kako tuda prvi put prohodavaju bosi tabani neke plavokose djevojčice sasvim slične tebi kada si bila mala. Možda je u toj kući, baš u neko avgustovsko veče slično ovom večeras, sletio zalutali ma

U Crnoj Gori sam zadnji put bio prije više od pet godina. Sjećam se da sam se, ni malo oduševljen prljavim morem, visokim cijenama i neuslužnim crnogorcima, zajedno sa svojm tadašnjom djevojkom zakleo sam sebi da mi Crna Gora više nikad ni leđa neće vidjeti. Od tad sam prekršio mnoge zakletve pa je kršenje i te došlo nekako samo po sebi. Elem, srebrnim kadilakom, moj drugar i ja krenemo, naoružanim dobrim raspoloženjem koje je karakteristično samo za prvu sedmicu odmora, da vidimo jel gora još uvijek crna ili se od kako ide ka EU pomalo posvijetlila. Putešestvije Bosnom kroz gradove, neću spominjati. O tome bi se moglo posebno. Uglavnom nakon nekoliko sati eto nas na državnoj granici. BiH kontrola je bila brza i efikasna ali na CG strani je bio sasvim mali zastoj. Zastoj smo iskoristili da kupimo "ekološku taksu". Ne smije se zaboraviti da je CG prva ekološka država. Puna srca plaćamo tu taksu razmišljajući kako će naših 10 EUR otići za projekt čišćenja mora, uređenja pl

Već znaš da nije dovoljno da pročitaš ono što ti je neko napisao da bi znala šta taj misli. Ponekad, nije dovoljno ni da ga slušaš, držeći ga za ruku, dok ti govori. Riječi, nisu dovoljne. Bitno je i ko ih, kada, kako i kome izgovara. Uzevši u obzir koliko je toga potrebno da bi se razumjeli čudno je da ikad uspijemo. Sigurno da je mnogo lakše nešto protumačiti na pogrešan nego na ispravan način (jer ispravan je samo jedan a pogrešnih najmanje hiljadu). Zbog takvih se nesporazuma štošta dešava. Desi se tako da ne razumiješ kad ti neko govori da te voli, već samo da čuješ dio u kojem ti kaže da nije u tebe zaljubljen. Desi se i da ti neko ponudi brak ili čak da klekne pred tebe, raširi ruke i kaže: Bez tebe ne mogu a ti radi šta god hoćeš. Desi se da ni to ne razumiješ. Desi se i da neko bude zaljubljen u tebe, ponekad i paran broj godina, a da ti ne uspije reći šta i kako osjeća. Desi se i da neko gori kao vatra kad je blizu tebe i da se u svakom trenutku jedva savladava

Ljudi često na pogrešnim mjestima traže sreću. Nerijetko su im previše važni brojevi. Brojevi koji govore koliko nula imaju u novčaniku, sa koliko su žena spavali, koliko su gradova obišli, koliko puta jeli i pili,koliko godina bili u školi, koliko dana potrošili, koliko dana im je ostalo ili u koliko kvadrata žive. Matematika je važna nauka i bez nje bi teško mogli reći koliko su dva i dva, tako da smo prinuđeni da sa brojevima, ali ne zbog njih, živimo. Da si neko drugi, možda bi me pitala: Ako nisu brojevi, šta je onda to što donosi sreću, to zbog čega živimo? Pitam se to već dugo vremena. Najbliži sam tome da pomislim da je sreća u onom malom dijelu svemira koji je samo naš. Tvoj ili moj, nije važno. Onom prostoru i vremenu, ma koliko malenom, kojim upravljamo, stvarajući, na neki, sopstveni, način svoj mali svijet. Možda tebi donosi sreću ona tvoja, ženska, soba u kojoj su još uvijek posteri nezdravog pjevača na kojeg sam ponekad toliko ljubomoran. Možda je tvoja sr

Kažu mi, mnogi, kako previše komplikujem oko izbora žene s kojom bi se i ja, najzad, pošto sam od strica preuzeo porodični rekord u kasnom ženjenju, smirio. Neki mi kažu da tražim mlade, bujne, plave, nevine i naivne. Drugi da tražim one s kojima bi mogao pričati o razvoju plimskih elektrana i alternativnim načinima proizvodnje električne energije u Sokolištu. Treći da su sve iste. Slušajući sve te savjete, koristeći internet kao pomagalo i na osnovu jedno 30 godina iskustava iz više destina neuspjelih i par katastrofalnih veza, najzad sam došao do toga da znam šta hoću: Da se ne lažemo, na prvom mjestu, mora da bude lijepa. Ljepota je u oku posmatrača i tu često ne pomaže ni 200KM (solarijum+frizura+3 mjeseca fitnesa+pomadice+ljetnja odjeća+makrobiotski obroci). Eto, iz nepoznatih razloga, ja sam najosjetljiviji na one sa lijepim očima. Zelenooke i plavooke imaju prednost. Da se ne lažemo, ne radi se samo o očima. Trebalo bi da je vedre naravi. Kad te vedra žena sa krupnim o

Reče danas jedna žena, braneći me, kako sam baš lijep. Nagovorih danas, u pola sata, jednu ženu na nešto što isprva nije htjela i u šta se opkladila da je neću nagovoriti za sat vremena. Pjevah sinoć sa jednom ženom. Čuh se telefonom juče sa jednom ženom. Gledah se sinoć sa jednom ženom. Gledah sinoć jednu ženu. Probudih se jutros, misleći o jednoj ženi. Pomislih svašta bezobrazno, maloprije, o jednoj ženi. Javi mi se danas jedna žena porukom. Bijah juče na kafi sa jednom ženom. Nasmijah se od srca danas kad vidjeh jednu ženu. Sjetih se danas jednog filma i citata: "Žene su ti kao so. Može i bez njih al je bljutavo"...

Od kad je svijeta, uvijek se lako može pronaći razlog za podjelu. Podjela, sama po sebi, nije i obavezno loša stvar. Ona može da bude i korisna i dobra. Dijeli se tako sve i svja. Dani na lijepe i one dosadne, ljudi na dobre i loše, ceste na autoceste i one sa rupama. Dijele se tako i jabuke na one crvene, kao naslikane, i one male, pune ožiljaka, divlje. Jedne su prave jabuke i svi ih, koji znaju gledati, tako gledaju. Druge su tek polu-jabuke. Samo nagovještaji jabuka kakve su mogle postati. Prave jabuke se, time što su prave, ne razmeću. One jednostavno postoje, često ne obraćajući previše pažnje na polu-jabuke. To im je, ujedno, i najveća mana. Polu-jabuke su, s druge strane, sasvim drugačije. One često vjeruju, ne samo da su jabuke, već, da su jabuke i po. Čak i kad im neko kaže da su samo "po" one čuju i ono "jabuka i" ispred. Njima je, uopšte, teško pričati o bilo čemu jer bez obzira šta im se kaže one znaju da čuju nešto sasvim drugo. Polu-jabuke,

Sigurno poznaješ bar jednog čovjeka koji ti je rekao "Svi ljudi su, danas, zli i loši". Sigurno poznaješ bar milion ljudi koji duboko negdje u sebi vjeruju da je jedini način da ne budu zeznuti od strane nekog drugog taj da tog drugog zeznu. Možda si nekad, dok si bila, mala, doživjela da tvoja najbolja drugarica glasa za nekog drugog na izboru za predsjednika odjeljenske zajednice. Možda te je neko za koga si vjerovala da vrijedi cijeloga života prodao za manje od cijene jedne lubenice. Možda si doživjela da nemaš niti jednog prijatelja koji bi ti pomogao da nađeš posao ili da se vratiš iz Zagreba. Možda si doživjela da tvoji prijatelji u prvoj polu-svađi stanu na drugu stranu, iako si ti njihovu držala godinama. Možda si doživjela da ti ni hvala ne kažu oni kojima si najviše pomogla. Možda si doživjela da ti neko kaže "Volim te!" u sred DFK, ali tek kad je kasno, kada vjeruješ da taj neko voli drugu i kad više ne vjeruješ ni rođenoj babi. Možda ti

Razmišljam, noćas, koliko puta su drugi, potpuno mimo moje volje, uticali na moj život, koliko puta su mi određivali kojim ću putem krenuti na raskrsnicama na koje sam nailazio. Neko je odlučio da mi djetinjstvo ofarba u crveno, obilježi praznim prodavnicama i dosadnim TV programima. Taj isti je odlučio da ne smijem da psujem Vođu, da trebam da nosim majicu s njegovim likom, da ustajem kada himna svira i da se trudim da budem najbolji u takmičenju Vođinim stazama revolucije. Neko je onda odlučio da mi mladost ofarba u crno. Da me ne pošalje na ekskurziju u neku od toplih zemalja u kojima uspjevaju vrele žene, da me obuče u totalno "out" odjeću maslinastih tonova, da me pošalje na brdo, ko zna kome važno i da me nauči da bez prijatelja mogu da ostanem i lakše i brže nego što sam mislio. Neko je, zatim, odlučio da me uči sve ono što mi ama baš nikad neće trebati. Da me guši i pritišće kao tona živog blata. Taj isti je odlučio da me nauči upornosti. Onda su došle one. On

Jesi li primjetila kako ljubavna pisma više nisu u modi? Bez obzira što su po knjigama sve same princeze, vitezovi i konji (u omjeru od recimo 45-45-10 u prošlom vijeku do 30-20-50 u ovom),  ja, kao tipičan primjerak muškarca u najboljim godinama, uglavnom nailazim na cure koje se romantike, opravdano, boje više od neželjene trudnoće. Najveći neprijatelj ljubavnih pisama su savremena prevozna sredstva i sporost poštanskih kompanija. Davno sam, kao vjerovatno i ti, prestao da šaljem razglednice pošto sam, uglavnom, stizao prije njih. Ljubavna pisma nisam nikad ni slao. Par bijednih pokušaja sam ostavljao u školskoj klupi ili poštanskom sandučiću komšinice. S druge strane ljubavna pisma su svoj procvat imala onda kada nije bilo telefona, SMS-ova, MMS-ova, Emailova. Zamisli kakvo je tada prokletstvo bilo voljeti nekog ko živi, recimo, u Novom Gradu a ti si iz Banjaluke! Prvo ti napišeš pismo, namirišeš ga i zapakuješ, sve po pravilniku za pisanje ljubavnih pisama, pa ga potom pr

Dugo sam ti ja, tu i tamo, pomalo, kukao kako mi nedostaju emocije i kako bi volio da mi se iste vrate. E šta sam htio, to sam, kako sam ti već i rekao, dobio. Sad sam kompletan. Imam i ljubav i mržnju. Imam ih sljedećim redom. Mrzim đedove koji pljuju po ulici! Imaju sto godina a nisu naučili da se ne pljuje po ulici. Čemu su oni svoju djecu i unuke naučili?  Mrzim babe koje pretrčavaju "autoput" između "Tane" pumpe i "Ambalažerke" u Zalužanima! Pogotovo one koje to rade uspješno. Ako hoće adrenalin nek idu na paraglajding pa nek budu air-babe. Mrzim ludake koji voze 100 na sat kroz naselja a "oderem" ih čim izađemo van istih (jer i dalje voze 100 na sat)! Posebno ih mrzim ako voze tenkove s kojim bez po muke mogu ucmekati kakvog poštenog građana u "Zastavi 101". Mrzim Brčko zato što su najgori od sve djece! Sve su im dali a oni nemaju dvije dobre ulice. Nema šta ni fotografisati. Mrzim muškarce koji su p... (Karakterna osobin

Dugo sam se pitao otkud to da sam ja "navučen" na plavuše. Od predaka nije došlo. Svi odreda su poženili i ganjali crnke. Oko mene dugo nije bilo nekih zgodnih plavuša, sve do one male na I koja je nosem parala nebo. Dugo sam se pitao dok mi u jednom razgovoru sa prijateljicom nije sinulo. Svaki pionir u bivšoj državi je imao pripremljene tri želje. Nas, u to doba, nikako nije mogla iznenaditi kakva zlatna ribica koja bi se praćakala u lokvi ispred zgrade čekajući da nekom ispuni želje prije početka turske serije. Prvo, odmah bi je identifikovali korištenjem sličice "životinjsko carstvo", drugo, želje smo imali spremne da ih izreknemo naizust. Prva bi ti želja, da si bila pionir, bila da postaneš omladinac. Mislim, stvarno, šta jedan pionir da poželi ako ne to. Na stranu društvene koristi, mnogi su željeli da postanu omladinci iz zbog jedne proste činjenice - omladinke su mnooooogo bolje izgledale od pionirki (koje si od muškaraca, u moje doba, mogao razlikova

View my new track "kozara staza 1" started in Bosnia and Herzegovina, Republika Srpska, Prijedor. Powered by GPSed.com - Free Mobile GPS Tracking Service

U zadnje vrijeme, svi znaju šta sve kod Vlade ne valja i svi se slažu da Vladu treba srušiti. Upornom opzicionaru koji vjeruje da uvijek može bolje to stvarno zvuči kao dobra ideja. Na kraju krajeva, svakom koristi ako ima nekog ko će da mu prijeti rušenjem, tako i Vladi. Pogledajmo gdje smo. Mnogo stvari nije u redu. Stvarno, nije u redu da te neko uči relativnosti vremena kroz relativnost rokova   izgradnje puta, makar se radilo i o 4M (četri minuta) auto putu.   Nije u redu što tvoj i moj fakultet, počesto, izbacuju edukovane prostake koje bi neko lako mogao zamijeniti za memorijske kartice. Nije u redu što nemamo ozbiljne naučno istraživačke centre čak ni u onim disciplinama u kojima bismo ih mogli imati (makar se radilo i o istraživanju ruda i gubljenju vremena). Nije u redu što naši doktori rade za ono preko plate ali ne   privatno. Nije u redu ni što nam je najviša zgrada i dalje ona administracije. Nije u redu što naši nastavnici djecu prvo nauče kako da štrajkaju. Nij

Svi pričaju o seksu. Odlučih stoga da ti i ja napišem nekoliko stvari o seksu a koje sam spoznao iz iskustva ili (češće) pažljivo slušajući druge. 1. Seks je najbolji antibiotik Mnogi ljudi svaku bolest objašnjavaju jednom riječju: nedostatak seksa (znam da su to dvije). 2. Seks je jedna od rijetkih stvari koja ima moć da muškarca ubijedi na ženidbu. Eto baš mi sinoć jedan prijatelj ispriča kako se njegov prijatelj ženi i kako je to saopštio ocu otprilike ovako: Otac: Ko je ona? Mladoženja: Ne znam... Otac: Odakle je? Mladoženja: Ne znam... Otac: Ko su joj roditelji? Mladoženja: Ne znam ali, babo, znaš kakvu guzu ima!!! 3. Seks je i lijek za razna intelektualna sranja, ovaj, pardon stanja. Reče mi tako danas prijateljica da se manem šišanja na ćelavo i tetovaža već da kresnem nešto. Pomenulo se i nekih 6 sati u kontekstu čitave priče. Ostalo mi je nejasno jel to univerzalna doza ili je to varijabilno i zavisno od toga koliko si u datom trenuktu, hm. sj... 4. Seks pr

Stvarno vjerujem da sve što imaš, pa i cijeli život, bez strasti ne vrijede ni jednog jedinog, znaš već kakvog, boba. Strast ne mora da bude samo seksualna. Strast muškarca prema ženi (mada je ta sasvim, sasvim dobra). Strast možeš imati i prema poslu koji radiš, klubu za koji navijaš (ukoliko je isti crveno-beli), plesu (čak iako ne znaš da plešeš), pjevanju ili, recimo, trkama. Strast možeš da imaš i prema pomjeranju granica. Rekoše mi, tako, kako sam taj koji uvijek mora pomjerati granice, taj koji se ne zadovoljava ni životom na samoj granici a kamoli životom negdje gdje je granica daleko ispred. Ne rekoše mi to kao pohvalu. Ti bar znaš kako nas je teško razumjeti. Često me je, baš kao i tebe, mnogo lakše pogrešno procijeniti i reći da, recimo, tražim da budem primjećen, da sam svojeglav, da fantaziram ili filozofiram. Ti znaš i kako je nama teško razumjeti druge. Kako da razumijemo nekog, ko samo želi da odtetura svoj život, da ne ostavi traga? Kako da razumijemo o

Prije nekog vremena sam jednoj maloj, koju sam, nadam se, ostavio iza sebe, pričao vic o bračnom paru koji, nakon što su se čitav život mučili sa makrobiotikom, umiru i odlaze u raj. Dio tog vica je i kratak opis raja. Nakon što sam dao svoj, rekla mi je da vic zna od ranije ali da me je pustila da vidi kako ja to doživljavam raj. Defintivno, ne doživljavaju svi raj na isti način. Neko ga zamišlja kao lijepe krajolike kojima hodaju lijepi ljudi i životinje. Neko ga zamišlja sa voljenom osobom. Neko ga zamišlja sa željenom osobom. Neko ga zamišlja kao bar sa gomilom mladih, lijepih i krupnookih plavuša. Neko ga zamišlja kao polja zrelog žita, negdje uz obalu kakvog mora (ili bar jezera). Evo, hajde da pitam tebe: Kada bi ti sad neko rekao da zamisliš raj, onaj u kojem ćeš beskonačno boraviti, kako bi ga zamislila? Na prvu ne izgleda pretjerano komplikovano pitanje. Možda ćeš reći: voljena osoba, djeca, bezbrižnost. Samo, obrati pažnju na to da govorimo o beskonačnom bivstovanju. Jes

Stvari na ovome svijetu postoje da bi se mijenjale. Ukoliko su iste, nekim, meni sličnima, brzo dosade. Teško je, stoga, takve pratiti, kako mi ljutito reče jedna mala prije nego što sam je potpuno iznenadio pokazavši joj emocije. Osjetiš, ako si jedna od tih, kako te malo mjesto guši svojom jednakodnevnicom, svojim pravilima i svojim danom mrmota. Ustaješ, gotovo uvijek u isto vrijeme. Koračaš pokušavajući da na pješačkoj stazi prepoznaš svoje jučerašnje korake i da njima koračaš i danas. Kao pored dobro postavljene kulise prolaziš kraj starog obućara kojem svako jutro klimneš glavom i kažeš "dobro jutro", kraj stare čistačice sa fakulteta koja čeka autobus 6a i pored one zgodne mlade žene koja nikad ne ide u tvom smjeru a koju uvijek srećeš u parku. Na poslu te čekaju, suštinski uvijek iste stvari. Radiš ih sa pola snage, kao da se dešavaju nekome drugome. Nisu ti one strast, nisu ono što želiš da radiš. Odlaziš kući, pa na trčanje, u izlazak, čitaš vijesti, poljubiš

Prolaze godine. Okreneš se i iznenadiš kad vidiš da je od prvog poljupca, onog koji se broji, prošlo već 20 godina. Prolaze godine a prošlih se sjećaš samo po zemljotresima koji su izazvali cunamije, one dobre ali i one loše, i situacijama kad te je neko bombardovao, bilo da si bila u pravu ili da nisi, da si bila spremna ili ne. Pravi je zemljotres onaj kojim te protrese pogled žene koja te iskreno i zbog tebe voli. Nema te skale kojom se može izmjeriti njegova snaga. Sreća pa ih je malo na ovome svijetu. Zasigurno su cunamiji one bezrazložne tuge koje osjetiš pred neki poseban dan koji samo tebi znači. Teško je bombardovanje kad vidiš da neki prijatelji do kojih ti je stalo ne dijele tvoj entuzijazam za to prijateljstvo. Sigurno su bombardovanja i kad te neko, za koga vjeruješ da je jedno, ubijedi djelima da je gore od toga. Godine prolaze nenadoknadivo. Neko ih ima još gomilu, neko tek malo ali svima će ih nestati. Ne treba zbog toga tugovati niti žaliti. To je samo sitn

Sticajem okolnosti, povezoh danas nekog čovjeka od najnovijeg mjesta do mjesta koje se nalazi ispred Dora. Na prvi pogled, običan neki čovjek. Riječ po riječ, utvrdismo koje to zajedničke prijatelje imamo. Raspričasmo se poslije o autima i drugim stvarima koje interesuju muškarce. Dođosmo tako i do priče o njegovoj porodici. Reče mi, kao da je to najnormalnija stvar na svijetu, kako ima troje djece. Ćerku koja je svoj fakultet završila sa svim desetkama i samo jednom devetkom, magistrirala i udala se, drugu ćerku koja na trećoj godini svog fakulteta ima sve desetke i sina koji u srednjoj ima sve petice i niti jednog izostanka. Reče mi i kako mu je žena ostala bez  posla i kako na svom imanju rade i privređuje te tako, uz pomoć njegove plate, izdržavaju. Nije lako, ćerka se trudi da se zaposli u Banjaluci ali joj veze, tuđe, smetaju. Ne zbunjuje je to i bori se protiv toga, a kako vijesti od prije dva dana kažu, i izborila se. Nije se predala niti odustala od onog što joj pripada.

Evo već nekoliko mi ljudi reče da ne ličim na sebe. Sve neki, meni nepoznati, ljudi. Hajde što onaj reče da ne ličim na onog iz lične karte. To je istina. U ličnoj karti je neki "cvikeraš" jedno 10 godina mlađi od mene. Zelen kao trava zelena. Ja ga ne poznajem! Hajde što onaj drugi reče da ne ličim na sebe sa posla, jednom kada se dokopam kafane. Nije ni to daleko od istine. O tome kako za posao oblačim svoje "poslovno" lice (kako ovaj reče, tipičnog "nerd"-a) sam ti već govorio. Ti dobro znaš da to nisam ja. Mnogi to brzo provale pa mi često kažu da više ličim na kakvog policajca nego li na inžinjera. Ukoliko obećaš da nikom nećeš reći, priznaću ti da ni taj u kafani nisam ja. To je neki veseljak koji bi za jednu, ne baš nešto posebnu pjesmu (u kojoj se samo ponekad spominje njegovo ime), ostavio i zadnju paru. Govorio sam ti i kako se svi mijenjamo, svakog dana. Mijenjamo kao jabuke, truleći kad smo sami, crvajući se kad nam razni crvići pređu s