Heroji

Čitam prije neki dan kako je, negdje tamo, ljubomorni mladić ubio djevojku. Vijest sama po sebi, užasna i tužna ali ono što je najužasnije u čitavoj priči jeste da, kada su teško ranjenu djevojku njeni roditelji pokušali da odvezu u bolnicu i kada im se pokvario auto, vozač kojeg su zaustavili da im preveze dijete u bolnicu nije htio da ih primi u auto.

Gotovo istovremeno čitam i slušam o srpskim pilotima koji su 1999., potpuno svjesni rizika koji preuzimaju, sjedali u, nerijetko, tehnički neispravne avione kako bi se suprostavili neprijatelju protiv kojeg nisu imali šanse.

Šta nas to određuje? Koji to gen određuje hoćemo li biti heroji ili ćemo biti bezosjećajni i sebični?

Često mi govore: “Pusti to sve, gledaj sebe!”. Često mi, sasvim samouvjereni, govore kako nema te stvari za koju se vrijedi boriti ako to nisi ti sam. Ponavljaju to i sebi i meni kao svete riječi. Trude se da ubiju svaku misao osim one o ličnoj dobrobiti.

Jesmo li zaista došli dotle? Zar se svim žarom koji imaš ne treba boriti za dobro, za tvoje vrijednosti koje ne nanose štetu drugima? Zar se svim žarom ne treba boriti za lijepe snove jedne lijepe djevojke?