Постови

Приказују се постови за 2013

Mozaik

Kada gledaš neku naslikanu sliku samo je dio ljepote u tome što je na platnu, ofarbano vještom rukom umjetnika. Veći je dio, nije to tajna, u oku onog koji gleda. Oči imamo razne i ti i ja, i neko koga znamo i neko koga ne znamo. Zbog tih, različitih, očiju, ne samo slike, već i cijeli svijet vidimo različito, svako na svoj način. U tim različitim svijetovima svašta je moguće. Moguće je tamo da te sanjam, i onda kada si tu, uz mene. Moguće je da te sanjam i onda kada nisi. U tim različitim svijetovima moguće je da je neko smiren i onda kada bi trebao psovati i da neko psuje onda kada bi trebao biti smiren. U svijetu, tvom, mom, ili Bog zna čijem, moguće je da neko brine svačije brige, osim svoje, moguće je i da se neko budi, već umoran, potrošen, bez bilo kakve želje, osim one da protekne još jedan dan. U nekom je svijetu moguće da se neko budi nasmijan, sposoban da se grohotom smije, spreman da prvo zapjeva pa potom prokorača. Toliko nas je različitih i toliko malo pogrešnih, n

Ljubav u doba velikih kriza

Znam nekoliko ljudi koji će se sutra ujutro probuditi na lijevu nogu. Čuo sam za neke koji će se probuditi na desnu. Samo ja, ja ću se sutra probuditi na najboljem mjestu na svijetu. Znaš koje je to mjesto. To je ono mjesto gdje bi uvijek, pogotovo ujutro, trebalo da si ti. To je ono, naše, mjesto na kojem te sanjam i u snovima otkrivam, dok te tvoje lijepe oči izmiču podlogu pod mojim nogama. Neko će se sutra probuditi sa velikim planovima, spreman da donese veliku odluku. Taj se u snu smije onima koji kažu da je lakše donijeti hiljadu malih nego jednu veliku odluku. Ti i ja se, mila, nećemo probuditi bojeći se toga što jesmo, toga šta bi mogli postati i toga gdje ćemo za par godina biti. Ti i ja ćemo i sutra znati da se znamo dugo, toliko dugo da više nije ni važan tačan datum kada smo se upoznali. Znamo se, ti i ja, toliko kratko da me možeš upitati: Zašto te nisam znala tada, prošle, pretprošle ili ko zna koje godine? Pritiskaš tim svojim prstićima, čarobnice malena, oda

Moć odluke

Evo, za još samo nekoliko jutara, ni deset, proćiće i ova godina. Posebna po mnogo čemu, neponovljiva kao i sve one prije nje, nezaboravna kao miris olovaka prvog dana u školi. U ovoj se godini, jeste, štošta desilo. Putovao sam, opet, sve dalje i dalje od kuće, do kraja svijeta, i vraćao sam se, znajući i kada odlazim gdje odlazim i kada se vraćam gdje se vraćam. Osjećao sam se dobro dok sam koračao i dok sam trčao. Osjećao sam zemlju pod svojim nogama i vazduh oko mene. Osjećao ih kao što nisam nikada do sada i odlučio sam da se stvari moraju mijenjati. Prestao sam da se brinem oko svih mogućnih posljedica odluka koje su me čekale i počeo sam da iskreno uživam u tome što jesam, u tome što mogu, u tome kako živim. Prestao sam da mislim kakav sam ja, kakav je on, kakvi su oni, kakva je ona i, na kraju krajeva, kakva si ti. Od tad mi je bilo samo bolje. Mnoge su mi se, sjajne, stvari desile. Našao sam, onda kada nisam tražio, džepova praznih, ono što sam godinama prije tražio

Ti

Sve zavisi od toga kakva si. Nekad možda i najgore vidiš kao nešto što će samo kratko trajati i proći a nekada nisi zadovoljna ni onim najboljim što imaš. Ponekad tražiš dlaku u jajetu, patiš i kad nemaš zbog čega, bojiš se duhova iz ormara i straha samog. Kada je tako ne možeš da vidiš ono lijepo, čak ni kad ti je to ispred očiju. Umjesto toga tražiš kako da svoje otrove prespeš, kako da povrediš nekog ko te svojom pažnjom i ljubavlju čini slabom. Možda je baš danas taj dan. Možda baš danas nećeš biti zadovoljna ničim na ovom svijetu, sobom posebno. Činiće ti se da više ništa lijepo nema i da je sve oko tebe blato u kojem ti svi tvoji životni principi pomažu samo da potoneš i da se udaviš. Uzećeš možda i nož svojih riječi, naoštriti ga od kosu u kojoj ti rastu sijećanja, i zariti ga u najdublju ranu koju imaš.  Bićeš sigurna da jedino tako može, da jedino tako mora i da je jedino tako, odvajkda, i trebalo da bude.  Vjerovaćeš da se ne umiješ radovati ni maloj bubi, ni čaši

13

U mome je selu dugo postojala Đuranova lipa. Pamtim je još od malih nogu. Mojih, ne njenih. Istrpila je razne oluje, grmečka nevremena i ljetnje suše ali se nikada nije mijenjala. Ostajala je ista sve dok jedne godine, načisto odjednom, nije propala, prelomila se i postala nešto sasvim drugo. Čini mi se da je ova, sada je već sigurno, varljiva, 2013ta godina, takva jedna godina. U proteklih par godina upoznao sam sjajne momke, prave frajere, kojima je glavna zajednička osobina bila ta da su zaklete neženje. Zaista, napadale su na njih, primjenjujući najubojitija ženska oružja: tanke vratove, mirisne majice, raskošne grudi i vatreno crvene haljine, razne ljepotice, žene zbog kojih bi Grci zaboravili lijepu Helenu, međutim, oni se nisu dali. Princip je princip, nema tu mrdanja. Sve do ove godine. Jedan po jedan, one najzagriženije neženje su položile koplja. Otišli su svukuda, uvukli se u ženske zagrljaje za koje im se činilo da slađih nikad nisu imali. Prestali su da se ritaju

Nije sve tako crno

Prvo na šta pomislim kada se spomene Crna Gora je zavjet koji sam već dva puta sam sebi dao: Nikad više! Problemi sa prljavim morem, neljubazni domaćini, precijenjene usluge i vašarska atmosfera su nešto što je iz mog ugla savršeno obilježavalo ovo  skriveno mesto . Sticajem okolnosti, zahvaljujući jednom malom Vasi, Filipinima i dvoma pjevačima ove godine sam odlučio da ponovo prekršim svoj zavijet i da opet odem u Crnu Goru. U odnosu na prošli put neke su stvari bile iste, a mnoge nisu. Društvo je bilo bolje, putovanje lakše, prsten sjajan. Sve do granice sa Crnom Gorom gotovo ništa nije bilo novo. Uspio sam čak i da prepoznam staru kuću o kojoj sam ti već jednom govorio .Stoji, jednako pusta, jednako opominjući. Na granici, prvo iznenađenje, granični policajac, stariji čiča, nasmijan od uva do uva, samo je ovlaš pogledao naše dokumente i poželio nam dobrodošlicu u Crnu Goru. Pitao sam ga za čuvenu ekološku taksu ali mi on, ne skidajući osmjeh sa lica, reče da toga više nema i

Izgubljeno

Nekada, dok sam bio sasvim mlad, u nedostatku barskih ptica, sam razmišljao kako nikada neću imati curu. Već od pete svoje godine sam bio spreman ali nikako da se desi. Oko sedme sam počeo da očajavam, u osmoj već došao do toga da sam siguran da će mene ta sreća obići. Zaista, prava je ljubav došla kasnije, dosta, dosta kasnije. Nešto kasnije, u vrijeme kad su počeli da me okivaju okovi društva, bio sam siguran da nikada neću moći da imam svoj auto, i priznajem, zavidio sam bogatom klincu iz ulice kraj one u kojoj sam odrastao a koji je ponekad imao privilegiju da provoza bijelog juga 45 koji je pripada njegovom ocu. Eeeeeeej, bijeli jugo 45. To je bilo nešto kad sam bio onako mlad. Nešto malo kasnije desilo se da sam bez napora došao i do svog auta i to nešto boljeg od tog juga. Studentsko doba je, baš onako, zabavno ali nekada mora da se završi. Kad se završi vrijeme je da počneš da razmišljaš o geografskoj lokaciji na kojoj ćeš provoditi između 6 i 8 časova, svakoga dana, o

Otrovi

Sjedim, prije neki dan, sa jednom od dvije žene koje volim i pričamo. Ja volim da slušam, ona voli da priča i naizgled je to savršena kombinacija. Nažalost, u praksi baš i nije. Njena je šolja uvijek do pola prazna, moja do pola puna. Slušam, tako, riječi koje ne želim da čujem i čujem nas kako razgovaramo o nepravdama svjetskim, onima koje na nas ne utiču, i kako se brinemo brigama koje nisu naše. Počeli smo tu priču više ne znam kad i kako, otrovani otrovom koji nas dovede do toga da više ne pjevamo kada radimo i da nismo sretni zbog onog što imamo. Malo se ko rodi otrovan. Tek, nakon rođenja, izloženi svim tim otrovima, polako ih upijamo, ponekad prihvatamo kao dio sebe i, na kraju, ponekad, počinjemo i da širimo. Sjedim, razmišljam o tome i onda ugasim televizor, koji, sve vrijeme, učestvuje u našem razgovoru i razgovor odjednom postane lakši i počnemo da se sjećamo nekih lijepih momenata koji su nam se dešavali, prvih koraka, prvih strahova i davnog vremena kad smo se ves

Završetci

Započeti nešto nije previše teško. Dovoljna je riječ ili odluka, ne obavezno i previše čvrsta. To nije teško i to može svako. Nije problem ni neko vrijeme ustrajati, pogotovo ako se radi o vremenu koje sami sebi odredimo. Ono što je važno, ono što nije lako, je kako se sve završava. Samo na završetku možeš da se okreneš, pogledaš iza sebe, i vidiš cijeli put, od početka, do samog kraja, i da vidiš sebe na svakoj dionici tog puta, sebe na početku i sebe na kraju. Sa malo čime je uporediva ta sreća kada na kraju vidiš da si u onim bitnim stvarima, onima za koje nisi želio da se promjene, ostao isti, i da si i na kraju puta, taj neko, ustvari ti. Najveći neprijatelj dobrih završetaka su izgovori i nepravde koje nas, uvjereni smo, bez naše odgovornosti zadese. Lako je zbog nečijih nedjela počiniti nedjela i zbog svog teškog života ili oštrica na koje naiđemo uzgojiti bodlje. Onda kada se razočaramo gubitkom svega onog što smo mislili da imamo, onda je lako podići još veći zid,

Nose job (continued)

Od vanrednog remonta je prošlo više od tri mjeseca i kako su dobri doktori rekli, disanje se još popravilo. I to kako se popravilo! Nakon nekih dva mjeseca, iz čista mira, postalo je mnogo, mnogo bolje. Protok vazduha koji sam tad osjetio, i koji još osjećam, je stvarno nešto fenomenalno. Svi ožiljci su nestali i sve je bilo kako treba. S vremena na vrijeme se unutrašnjost nosa sušila ali bi Marisol vrlo brzo dovodio stvar pod kontrolu. Dodatno, glavobolja nije bilo čak ni u slučajevima kad bi sjedio direktno nasuprot klime. To bi otprilike bilo to, da sam ja kojim slučajem kakav mirni intelektualac ali ne, morao sam igrati fudbal u sred Engleske, noseći dres omiljenog crveno-bijelog tima.  Tako nešto, naravno, ne prolazi bez posljedica, pa je tako i mene Englez iz okreta, unoseći cijelo tijelo u udarac, pukao rukom (nenamjerno) posred nosa. Iako smo fudbal igrali na -2 stepena, iako sam već bio promrzao, bol je bio nevjerovatan, ali nevjerovatan.  Krv je oblila nos izv