Постови

Pozdravljanja

Mislio sam, doskora, da nismo ni blizu pozdravljanja. Onda je na nas dunuo hladan vjetar i prije nego što smo se i snašli razmeo nas. Tebe je odnio, prepadnutu, u gnijezdo koje bi trebalo da je naš mir ali to nije više bilo. Mene je odnio na pučinu, među boje na koje nisam navikao, među zvukove koje nikad nisam čuo i među ljude koje nikad ne bih upoznao. Okružen svim tim bojama, zvukovima i ljudima, razmišljao sam, tek ponekad, o tome kako sam evo, možda, neosjećajući, penjući se, došao do provalije i kako, možda, poslije nje više nema ništa. Strašno je to ništa. Nema tamo veselih očiju okupljenih oko male torte sa svijećicom u obliku broja 7. Nema tamo sunčanih dana na rijeci koju toliko volim. Nema tamo ni suncem i morem izbijeljele plaže. Nema tamo ni tebe. Ne, razmišljajući o tom ništa, nisam žalio sebe. Prošao sam dosta, srećan sam dugo bio i spreman sam na provalije. Žalio sam druge. Žalio sam dječaka kojem sam i mogu biti stablo. Žalio sam djevojčicu čije malo srce ima toliko em
Постави коментар
Прикажи све

Smetanja

Prije nekoliko godina sam jednom prijatelju govorio kako treba da razmišlja o sebi 2020. godine.  Govorio sam mu da sam sebi odgovori šta želi da postigne i šta mu je važno.  Kada znaš šta želiš dvije su koristi: ukoliko uhvatiš nestrpljivu zlatnu ribicu neće ti propasti želje i ako svakog dana pomalo radiš ka tome šta želiš možda ti zlatna ribica neće ni trebati. Onda je došla baš ta 2020. i sve što je planirao i kako je sebe zamišljao, propalo je.   Kad se tako nešto desi, mnogima je teško. Mnogi vole da su na sigurnoj zemlji. Mnogi čak ni ne vole da gledaju rijeku koja teče pored njih jer ih podsjeća da pored sigurne zemlje na kojoj stoje postoji i bujica koja može da ih odnese. Samo nekoliko nas voli i tu rijeku i tu bujicu i pokušava da živi sa njom i u njoj, koristeći njenu i svoju snagu da odu brže i dalje nego što bi koračajući mogli. Svima, i onima koji stoje na sigurnoj zemlji, i nama koje nosi riječna bujica, počne ponekad nešto da strašno smeta. Ukoliko ne liječimo svoja sm
Постави коментар
Прикажи све

41 vijek

Prošao je, evo, neprimjetno, već 41 vijek. Prolazeći, ostavili su mi, svaki, ponešto. Neki su bili puni mirnih, sretnih, sa tobom i prijateljima provedenih dana. Oni su mi ostavili najviše. Njih se sjećam svakog dana i oni me čine sretnim i zbog malih stvari. Zbog njih sam sretan kada vidim plavo nebo, išarano bijelim oblacima, sjajnu pozadinu zrelim kukurizima, gore kod Đuranove lipe. Zbog njih sam sretan kada vidim dva mala crna oka, sjajna kao najsjajnije zvijezde. Dva oka koja me gledaju tako da izgubim tlo pod nogama, i to lako. Zbog njih sam sretan i kada se probudim a ti si tu, kao da nikada nigdje nisi ni odlazila. Spavaš, lako dišeš. Sretan sam, zbog njih, i kad u sumrka hodam kući slušajući omiljenu Džonijevu pjesmu, i kad sjedim uz rijeku i gledam kako beskrajno teče. Izgleda da, zbilja, ima toliko stvari zbog kojih bi mogao biti sretan bilo koji čovjek. Drugi su vijekovi bili moji Kordiljeri. Na tim, mojima Kordiljerima, mene su jeli živoga. Oni su mi
Постави коментар
Прикажи све

Ti i ja

Otac sam, i sin. Mnogima, sam, prijatelj i nekima neprijatelj. Znam, ti, još uvijek, voliš kad me vidiš. Voliš kad mi pričaš, jezikom kojeg samo ti i ja u potpunosti razumijemo. Voliš da mi govoriš šta ti je na umu, šta ti je teško, šta želiš a nemaš i šta ne želiš a imaš. Tražiš da sam tu, da budem dio tog tvog malog i važnog svijeta. Bitno ti je da me imaš, da sam tu za tebe. Prolaze nam tako godine, a ti, čini mi se, sve manje znaš ko sam stvarno. Ukoliko te nekad i interesovalo šta me raduje i šta me rastužuje, čega se bojim i kako se baš danas osjećam, danas te interesuje samo da budem tu za tebe. Sutra će biti još gore. Možda ću se pretvoriti u kvadrate, ključeve i novčanice. Možda će još jedino to određivati mene, onda kada više ne budem dovoljno snažan da ti viknem da te volim i da te podignem na ruke, kao da si obično pero. Možda ću ti postati dosadan, zao, naporan, nevrijedan tvog vremena i možda se nećeš sjećati koliko sam ti se radovao i kako sam te, više od sebe vo
Постави коментар
Прикажи све

Godina po godina

Često, češće nego inače, sam bio sretan ove godine.  Proveo sam dane i dane sretan da bih shvatio da pravu sreću osjetiš tek kad si sa onima koje voliš i koji te vole. Shvatio sam da mi za sreću bolji ljekovi, od riječi pravog prijatelja, ne trebaju.  Čujem se, zato, najčešće preventivno, sa svojim prijateljima. Onima čije me riječi spasavaju ponora dubokog razmišljanja. Naučio sam nekoliko novih jezika.  Jedan kojeg govori samo onaj mali gospodin koji je i ove godine nastavio da pravi čuda. On na tom jeziku umije da priča priče, ja samo da kažem: da, bager i kamion. Naučio sam i onaj jezik, na kojem pokušavam da izgovorim svoje snove. Vidjećemo kako će to ići. Postavljao sam sebi velika pitanja i nalazio jednostavne odgovore.  Sve je jednostavno kad si iskren sam prema sebi. Upoznao sam neke nove ljude i zahvaljujući i njima popeo se još poneku stepenicu. Vidio više gledajući sa tih novih stepenica. Narastao još malo. Putovao sam i pronašao put
Постави коментар
Прикажи све

Neželjena djeca

Nisam ti odavno pisao. Nisam ni mogao. Gledao sam tvoje usne, slušao tvoj glas i pisati, opčinjen tom magijom, nisam znao. Večeras si otišla. Daleko si. Možda nas dijeli i cijeli sat. Ne vidim te i ne čujem te pa moram da ti pišem. Naučio sam, draga, da nisu sva djeca dobrodošla na ovom svijetu. Neka su postala onda kada to niko nije želio. Život im je od početka zavisio od nečije riječi, od riječi onog kome nisu bili važni, ko im se nije radovao i za koga su bili samo smetnja. Ta praznina u kojoj im se niko nije radovao onda kad su bili samo mali čiča Gliša, nacrtan na nekom mutnom snimku, ona ih prati svugdje gdje idu. Nikako to nije iste kao kod one djece koju roditelji vole još od onog trenutka kada su samo ideja. Težak je život neželjene djece. Samo zbog tog što su se rodili u pogrešno vrijeme i na pogrešnom mjestu oni za mnoge nisu ništa drugo nego samo neki glupi broj. Greška. Nešto na šta pomisliš kada vidiš potresnu sliku u novinama. Smješni zamotuljci na kiši, šibani
Постави коментар
Прикажи све

Godina prošla

Ova je godina, savim sigurno, bila godina čuda. Najveće je to koje je dvije blijede crtice pretvorilo u četiri zuba, krezavi osmijeh i poluuvježbano ta-ta, mam i ba-ba. Tek upoznajem tog opasnog lika i vidim da on već čini prava čuda. Njegovu baku niko godinama do ove nije čuo da pjeva a uz njega kao da se sprema za nekakvu zvijezdu. Čudno, ali nas dvojica imamo potpuno identične uši i ličimo jedan na drugoga toliko da su i meni, ove godine, često govorili da sam sladak, što je, složićeš se, čudo. Kažu da je moja, umanjena slika, a ja jedva čekam da počnu da govore da sam ja njegova umanjena slika. Čudom sam se čudio ove godine kada sam se sjetio kako je bilo prije samo četri i pitao sam se kakva nas sve čuda čekaju u naredne četri. Čudio sam se i kada sam shvatio da je naš mir, gotovo neopaženo, postao punoljetan. Posebno mi je to bilo čudno bilo onih dana kada bi mi se učinilo da čujem grmljavinu topova, negdje iz nekih dalekih zemalja, onih za koje nikada nisam bio sigu
Постави коментар
Прикажи све