Vrata

Pitam se znaš li kako je umro Jesenjin? Jedne, za njega, teške i preduge noći, u nekom, potpuno beznačajnom, hotelu, on je dozivao ljude i kucao na vratima svih soba. Želio je da sa nekim razgovara ali niko mu nije otvorio. Sergej Jesenjin se objesio u svojoj sobi.

Jesmo li mi iza takvih vrata? Šta bi to čuli, šta bi to vidjeli ako bi ih bar malo otvorili? Možda najljepšu ljubavnu pjesmu ikada napisanu, neke crne oči i pogled koji bi nam se urezao u srce? Možda samo nerazumljivi jezik za koji bi nam poslije neko rekao da mora da je ruski?

Trebamo li da otvorimo vrata i onaj hiljadu i prvi put, iako smo hiljadu puta otvorili vrata pijanim ludama koji su samo htjeli još koji dinar za novu flašu pića?

Možda trebamo da dignemo ruke? Možda su tridesete pravo vrijeme da uzmemo dodatne brave i da se beskrajno sigurni iza tih i takvih vrata uljuljkamo u slatkom polusnu?

Mnoga naša vrata ostaju zatvorena možda zato što se bojimo otvorenih vrata ili smo možda samo nezainteresovani za sav svijet koji može ući u našu dobro kontrolisanu svakodnevnici ili u koji bi mi mogli ući?

Razmisli o tome, ti koja čitaš ovo što ja pišem. Ti koja to čitaš kroz odškrinuta vrata, možda i nesvjesna toga da se opasne misli mogu uvući i kroz najmanje pukotine, ispod praga, između dovrataka ili preko slova, koja bezazleno svijetle pred tvojim očima.

Razmisli o tome kako da nagovoriš sve svoje komšije, da jedan, samo jedan dan u ovoj godini, ostave sva svoja vrata otvorena. Ne boj se toga gdje bi nas to dovelo!

Još samo moram da primjetim da su, sasvim neopravdano, vrata potpuno podcijenjena u odnosu na prozore (Windows).