Sasvim slučajno

Ljepotice, dosta je bilo spavanja. Vrijeme je da se probudiš! Vrijeme je da ne dopustiš da ti bilo ko kaže da nešto ne možeš, da za nešto nisi dovoljno dobra. Nema, na ovom svijetu i nekoliko susjednih planeta, toga što ti, draga, ne možeš da uradiš na najbolji mogući način onda kada ti je do toga stalo. Znaš, kada nešto želiš, kad želiš tim svojim ludim srcem, onda se i poslednji kamen na ovoj planeti zatrese i sve se zlatne ribice udruže kako bi ispunile tu tvoju želju. Pričala mi je pokojna baba da je tako, a znaš, ona je bila žena koja ne laže. Hajde, zaista, dosta je bilo. Budi se! Budi se i počni da sanjaš (što reče negdje neki pametni čovjek).  Znaš, ti i ja više nismo toliko mladi da bi smjeli toliko da spavamo (osim eventualno zajedno) i imali toliko dana da ih poklanjamo onima koji nas ne razumiju, koji su sivi, koji znaju da broje samo do 31.  Nemamo, malena moja, vremena da bi ga rasipali na ljude s kojima nam nije dobro. Nikad ga nismo ni imali. Pod

Nekad sam mislio da su odlikovanja nešto posebno, nešto za šta trebaš da uradiš veliku i vrijednu stvar čak i onda kada se radi samo o maloj metalnoj medalji. To šta trebaš da uradiš da bi se, recimo, osnovna škola u Vitovlju zvala po tebi, to nisam mogao ni da pojmim. U međuvremenu me je istorija ubijedila da su mnoga moja vjerovanja bila dječački naivna. Nagledao sam se svakakvih stvari, promjenio nekoliko država (a da se praktično nikad nisam zaista pomjerio iz mjesta u kojem sam odrastao) i vidio razne dodjele medalja, plaketa, pohvala i ordena. Čak štaviše mislim da mi mati još čuva pola kofera diploma (doduše iz neke, davno nestale, zemlje). Nekako su, kao i sve, sa opštom raspoloživošću i odlikovanja sama po sebi devalvirala. Moderni ljudi rijetko nose odijela a još rjeđe imaju priliku da na ta odjela zakače dobijeni orden. Većina ljudi danas ionako više vjeruje u pare nego u, što bi simpatični brko iz crtanog filma rekao, gvozdene križeve. Kome dati odlikovanja? Teško je

Uspomene su opasna stvar. One nas, poput starih, izbledjelih do praga prepoznatljivosti, fotografija, podsjete kakvi smo nekad bili i šta je od nas moglo postati. Lako, kroz neku, sasvim malu i beznačajnu uspomenu, vidimo kako izgledamo, ti i ja, kad smo sretni. Kroz neku drugu, kakvi smo kad smo pospani ili kad nosimo štreberske naočale. U uspomenama nerijetko ne možemo da se prepoznamo a još češće ni drugi ne mogu da nas prepoznaju. Ko bi još mogao da kaže da sam ovaj ja, onaj dječak koji, krvavog koljena, sjedi kod Ćeranove kuće na Jablanici i pita se kako je moguće da nije uspjelo nešto, u šta je bio siguran da hoće? Ko bi još mogao da pretpostavi da si ta današnja ti ona mala djevojčica koja, iz neke prastare knjige, uči da čita? Možda bi tek poneko uspio da u meni današnjem prepozna onog tek postalog pionira koji, dok gleda drugaricu Snježanu kako mu stavlja maramu i kapu ima svakojake, jednom pioniru sasvim neprimjerene, misli. Tek pažljiv posmatrač bi u toj djevojčici,

Prošlo je moje. Reče mi to u kafani jedna žena, naravno prelijepa i plava, imena istog kao kod one žene u koju sam se prvi put, zapravo, zaljubio. Brzo se predomislila ali to je sad već neka, sasvim druga, priča. Ispada po tom njenom, izdvojenom, mišljenju da bi trebalo da se smirim. Ispada da bi trebalo da više ne obilazim kafane, gledam mlade žene niti da plaćam muzičare da mi sviraju omiljenu kafansku pjesmu . Sa kafanom sam se, kao i svi u mojoj porodici, sreo dosta rano. Nije mi tad bila nešto. Odrasli su pili "žestoko" iz malih čašica a ja koka-kolu (nerijetko tipa pepsi) iz onih od dva deci tako da sam pola vremena provodio na putu između kafanskog stola i wc-a. Zapravo, kafanu sam, u punom njenom značenju otkrio tek prije par godina, kada sam počeo da živim svoj drugi život. U kafanu ne treba da idu ni sasvim sretni, ni sasvim nesretni ljudi. Ovima prvima, ionako, ništa ne treba, pa ni kafana a ovima drugima, svakako, ništa ne pomaže, pa ni kafana. U kafanu