Ljubav

Čini mi se prekjuče, vidjeh u novinama jednu vrlo neobičnu vijest. Jedan starac je, u Beogradu, umro na grobu svoje pokojne supruge. Gospođe, koje su ga poznavale sa groblja, pričaju kako je jako teško podnio smrt svoje supruge,i kako joj je svaki dan na grob donosio cvijeće i prepričavao sve što mu se u toku toga dana desilo.

I dođe ta vijest tačno onda kada prestaneš da vjeruješ da takva ljubav, iskrena i neopterećena, postoji. Ljubav koja je veća od ljubavi prema životu, prema djeci, prema ljepoti, prema mladosti. To je ta, atomska, ljubav. Ta ljubav svim svojim bićem, ta ljubav kad ne možeš da zamisliš da toga nekoga koga voliš više nema. Kada te sama takva pomisao boli.

Razmišljam o toj ljubavi i znaš, sve se svede na to da najviše šanse za uspjeh imaju one ljubavi, kada se voli ona osoba, ona suština nekog bića. Ništa površno, čak ni dobrota. Možda, ponajprije, strahovi i tuge i sve ono drugo što nosiš negdje skroz duboko u sebi. Kad voliš nekog tako, onda ti je taj neko beskrajno lijep, bez obzira na sve.

Slušam i svoje prijatelje i svoje prijateljice. Svi traže takvu nekakvu ljubav i negdje u sebi je nose spremni da je predaju onoj Pravoj. Ipak, strahovi ih sprečavaju da pokažu koliko mogu da polude za nekim. Upravo zbog toga nekima Prave i prođu kroz život a da im oni ne pruže sve što su za njih čuvali. Nekad, ko zna kad, kada postanu svjesni toga, to će biti strašno. Jedino što je gore od toga jeste ako tu svoju snagu potroše na neku, koja nije prava. Nema tog bogatstva koje može da nadoknadi siromaštvo života bez uzajamne ljubavi muškarca prema ženi i žene prema muškarcu.

Razmišljam večeras i o držanju za ruke. Svi smo to gotovo zaboravili ili se smatramo odraslim da bi se držali za ruke. To držanje za ruke, to je najviše podcjenjena stvar u ljubavi. Intima punog kontakta dlanovima, pa čak i erotizam toga.

Znam opasno razmišljam, u ovoj godini, za koju mi je i horoskop rekao da će neka planeta, koja utiče na ljubav i zaljubljivanje, ponovo biti u mom sazvježđu. Šta god to značilo…