Sasvim slučajno

Kada gledaš neku naslikanu sliku samo je dio ljepote u tome što je na platnu, ofarbano vještom rukom umjetnika. Veći je dio, nije to tajna, u oku onog koji gleda. Oči imamo razne i ti i ja, i neko koga znamo i neko koga ne znamo. Zbog tih, različitih, očiju, ne samo slike, već i cijeli svijet vidimo različito, svako na svoj način. U tim različitim svijetovima svašta je moguće. Moguće je tamo da te sanjam, i onda kada si tu, uz mene. Moguće je da te sanjam i onda kada nisi. U tim različitim svijetovima moguće je da je neko smiren i onda kada bi trebao psovati i da neko psuje onda kada bi trebao biti smiren. U svijetu, tvom, mom, ili Bog zna čijem, moguće je da neko brine svačije brige, osim svoje, moguće je i da se neko budi, već umoran, potrošen, bez bilo kakve želje, osim one da protekne još jedan dan. U nekom je svijetu moguće da se neko budi nasmijan, sposoban da se grohotom smije, spreman da prvo zapjeva pa potom prokorača. Toliko nas je različitih i toliko malo pogrešnih, n

Znam nekoliko ljudi koji će se sutra ujutro probuditi na lijevu nogu. Čuo sam za neke koji će se probuditi na desnu. Samo ja, ja ću se sutra probuditi na najboljem mjestu na svijetu. Znaš koje je to mjesto. To je ono mjesto gdje bi uvijek, pogotovo ujutro, trebalo da si ti. To je ono, naše, mjesto na kojem te sanjam i u snovima otkrivam, dok te tvoje lijepe oči izmiču podlogu pod mojim nogama. Neko će se sutra probuditi sa velikim planovima, spreman da donese veliku odluku. Taj se u snu smije onima koji kažu da je lakše donijeti hiljadu malih nego jednu veliku odluku. Ti i ja se, mila, nećemo probuditi bojeći se toga što jesmo, toga šta bi mogli postati i toga gdje ćemo za par godina biti. Ti i ja ćemo i sutra znati da se znamo dugo, toliko dugo da više nije ni važan tačan datum kada smo se upoznali. Znamo se, ti i ja, toliko kratko da me možeš upitati: Zašto te nisam znala tada, prošle, pretprošle ili ko zna koje godine? Pritiskaš tim svojim prstićima, čarobnice malena, oda

Evo, za još samo nekoliko jutara, ni deset, proćiće i ova godina. Posebna po mnogo čemu, neponovljiva kao i sve one prije nje, nezaboravna kao miris olovaka prvog dana u školi. U ovoj se godini, jeste, štošta desilo. Putovao sam, opet, sve dalje i dalje od kuće, do kraja svijeta, i vraćao sam se, znajući i kada odlazim gdje odlazim i kada se vraćam gdje se vraćam. Osjećao sam se dobro dok sam koračao i dok sam trčao. Osjećao sam zemlju pod svojim nogama i vazduh oko mene. Osjećao ih kao što nisam nikada do sada i odlučio sam da se stvari moraju mijenjati. Prestao sam da se brinem oko svih mogućnih posljedica odluka koje su me čekale i počeo sam da iskreno uživam u tome što jesam, u tome što mogu, u tome kako živim. Prestao sam da mislim kakav sam ja, kakav je on, kakvi su oni, kakva je ona i, na kraju krajeva, kakva si ti. Od tad mi je bilo samo bolje. Mnoge su mi se, sjajne, stvari desile. Našao sam, onda kada nisam tražio, džepova praznih, ono što sam godinama prije tražio