U danima kad pada previše kiše

Često se sjetim priče koju mi je, čini mi se, u “Kući na osami” ispričao Ivo Andrić. Priča je o starom veziru, koji je mnogima, tokom svoje vladavine, pomagao i o tome kako je isti preko noći oklevetan i smijenjen.

Govori priča o tome kako je naređeno da vezir napusti svoj stolni grad jašući na magarcu, okrenut licem prema magarčevoj stražnjici. Ljudi, kojima je doskora bio vlast ali često i prijatelj, su sada opkolili stazu kojojm je vezir odlazio i nahuškani od novih vlasti dovikivali svakakve gadosti veziru, nerijetko ga i gađajuću svakakvim predmetima.

Veziru je pored magarca ostao još samo njegov vjerni sluga koji je zajedno sa njim odlazio i u neizvjesnost budućnosti. Idući tako, sluga spazi izrazito krupnog čovjeka koji je išao istom stazom kojom i oni i to prema njima. Voleći svog vezira sluga ga je upozorio na krupnog seljaka koji dolazi, bojeći se da bi ovaj vezira mogao, lako, jednim udarcem, srušiti sa magarca.

Vezir je pogledao preko ramena i rekao slugi da se ne boji, da mu taj čovjek neće ništa. Čovjek je zaista prošao pored vezira, smjerno skidajući kapu i pozdravljajući ga. Sluga nije mogao da vezira ne pita kako je znao da ga ovaj čovjek neće napasti.

“Tom čovjeku nikad ništa nisam pomogao” rekao je vezir.

Zaista, jesmo li takvi? Jesmo li zaista, vjekovima, isti? Kako možemo imati budućnost ako nikad i nikako ne poštujemo prošlost?

Lako zaboravimo sve one zbog kojih smo to što jesmo i imamo to što danas imamo. Zaboravimo borce (one poštene koji su se protiv svakojakih zala borili), zaboravimo stare drugove, zaboravimo kumove a ponekad zaboravimo i majke. Svi oni su “prošlost” i nama, današnjim nama, ne trebaju. Previše su obični.

Užasno me nervira takav stav. Ne prihvatam ljude, niti njihove autoritete lako, ali kad nekog godinama znam i kad je u tim godinama taj neko stotinu puta pokazao i dokazao da su mu određene granice svete, takvog čovjeka ili ženu mogu da prihvatim. Da prihvatim kao prijatelja i da prema njemu nisam narogušen i stalno spreman na odbranu ili napad. Možda je ta mala grupa upravo ona kojoj neću zamjeriti ni poneki pasjaluk jer prošlost koju imamo mi govori kakvi su zapravo.

S druge mi se strane čini da je to danas toliko preživljeno. Baš kao ovaj vezir i ti i ja smo mnogima pomogli a da ni hvala, koje nismo tražili, nismo dobili. Godinama poštujemo iste stvari i čak i sad kad smo godina nakupili nešto malo nismo onaj isti kvalitet izgubili. Prepoznajemo sami sebe u žvrljotinama od prije 10 ili 15 godina. Ne koristimo život u blatu kao izgovor za to što smo blatnjavi nego ne damo da blato na nas prijanja.

Živimo okruženi onima koji uvijek vjeruju da je sve ono što imaju njima i pripadalo ali i da dosta toga što nemaju njima pripada (naravno po njihovim, potpuno objektivnim, stavovima). Nema veze koliko puta im i kako pomogneš, ipak oni neće biti sretni. Štaviše biće nesretni više nego ti ili ja. Bojaće se stalno da bi im neko mogao uraditi ono što bi oni drugima uradili bez razmišljanja. Bojaće se da je tuđa dobrota, jednako kao i njihova ustvari pretvaranje i da to što su dosad dobro prolazili s tobom nije pravilo.

Živimo okruženi njima ali kakvu budućnost s njima možemo imati?