Predrasude

Jedan od mojih prijatelja, nazovimo ga Janko jer se tako ne zove, živi u Banjaluci ali je porijeklom, recimo, iz Dervente. Prije nekoliko godina, dok smo još provodili jako puno vremena, reče mi on kako mrzi crnce. Na moje zaprepašteno pitanje: „Zašto baš crnce?“ u par riječi mi je objasnio, siguran u sebe, da su oni prljavi i bezvezni.

Zamisli samo, čovjek odrastao u, recimo, Derventi mrzi crnce. Nikad niti jednog nije vidio osim na TV. Nikad ni sa jednim od njih nije razmijenio ni riječ al opet. Oni su mu krivi za nešto i dovoljno dobri da ih mrzi. Porijeklo je te njegove mržnje u predrasudama.

Predrasuda ima taman toliko da se, vrlo lako, nađe razlog da nekog mrziš.

Zašto da ne mrzimo komšiju kad je njegov Bog pogrešan i otkud njemu pravo da bude u krivu i da poštuje drugo ime Boga? Kako znamo da je njegov Bog pogrešan!? Pa naravno da znamo, naš je pravi i tačka!

Zašto da ne mrzimo drugog komšiju kad je njegov narod taj koji je, iako ih je svega par miliona, odgovoran za sve ružno i loše na svijetu? Kako znamo da jesu!? Halo!? Pa svi to znaju.

Zašto da ne mrzimo prosjaka preko puta jer je njegov narod,a to svi znaju, prljav i prost, da ne spominjem da su me roditelji dok sam bio mali plašili da će me, ovi njegovi, oteti i odvesti ako ne budem slušao (tricikl koji je majka dala na selo a nestanak svalila na prosjake neću ni da spominjem).

Zašto da ne mrzimo poznanika koji je uspio da sebi kupi nešto što mi nismo!? Pa naravno da je on taj novac ukrao! To svi znaju!

Postoje i druge predrasude. Zar ne pomisliš i ti, kad vidiš nekog ko je lijep, kako je taj i dobar? Zar ne vjeruješ i ti u onaj „prvi utisak“ koji neko ostavi na tebe i kojem često vjeruješ i kad ti sve govori da je pogrešan? Možda su te predrasude jednako opasne koliko i ove koje donose mržnju.

Pitanje je kako spoznajemo predrasude. Čujemo li o njima sa TV-a ili nam ih prenose roditelji, uzori i drugovi? Kako „znamo“ sve te stvari i zbog čega smo često veoma nekritični u vezi njih?

Spomenuo sam već primjer. Kad smo mali, roditelji nas često plaše Romima. Djecu je, naravno, lako zaplašiti ali još lakše popuniti informacijama.

Predrasude nikako nisu dobre i stoga dobro pazi kad nekom nešto govoriš kao istinu. Istina se mora reći inžinjerski precizno jer u suprotnom postaje laž. Pogotovo pazi ako govoriš svojem ili tuđem djetetu.

Zapitaj se znaš li, ali stvarno znaš li, o čemu razmišljaju jedan Crnac, jedan Kinez ili jedan Rom. Zapitaj se koje su stvarne životne vrijednosti tvog komšije. Cijeni ljude po tome a ne po tome s kakvim su se predrasudama na leđima rodili.

Kada priđeš nekom čovjeku, stavi ga u sredinu, na poziciju „ne znam ništa o njemu“ i tek kad ga upoznaš stavi ga lijevo ili desno, na pozicije „loš“ ili „dobar“ a i kad to uradiš ne zaboravi da slušaš. Ponekad i od one lude koja priča najstrašnije gluposti možeš čuti jednu rečenicu koja će u sebi sadržavati više znanja i koristi nego godine koje si provela na fakultetu.

Da, ostao sam još dužan navesti svoje predrasude. Vrlo jasno, iako nikad nisam sreo niti jednog, niti sam sa bilo kojim razmijenio makar jednu riječ ja nekako baš baš ne volim Ruse. Ne znam zašto, jedino ako me nisu smorili onim komunističkim filmovima koje sam, kao jedine na raspolaganju, gledao dok sam bio mali.