41 vijek
Prošao je, evo, neprimjetno, već 41 vijek. Prolazeći, ostavili su mi, svaki, ponešto. Neki su bili puni mirnih, sretnih, sa tobom i prijateljima provedenih dana. Oni su mi ostavili najviše. Njih se sjećam svakog dana i oni me čine sretnim i zbog malih stvari. Zbog njih sam sretan kada vidim plavo nebo, išarano bijelim oblacima, sjajnu pozadinu zrelim kukurizima, gore kod Đuranove lipe. Zbog njih sam sretan kada vidim dva mala crna oka, sjajna kao najsjajnije zvijezde. Dva oka koja me gledaju tako da izgubim tlo pod nogama, i to lako. Zbog njih sam sretan i kada se probudim a ti si tu, kao da nikada nigdje nisi ni odlazila. Spavaš, lako dišeš. Sretan sam, zbog njih, i kad u sumrka hodam kući slušajući omiljenu Džonijevu pjesmu, i kad sjedim uz rijeku i gledam kako beskrajno teče. Izgleda da, zbilja, ima toliko stvari zbog kojih bi mogao biti sretan bilo koji čovjek. Drugi su vijekovi bili moji Kordiljeri. Na tim, mojima Kordiljerima, mene su jeli živoga. Oni su mi