Sazrijevanje

Već neko vrijeme, kada me pitaju o jednom čovjeku kojeg poznajem, kažem da on nikako nije loš već da je njegov problem u tome što, iako sada već u zrelim godinama, živi život tinejdžera.

Biti buntovnik, živjeti ne razamišljajući o sutra, jeste normalno dok si mlad. Tad i moraš da sav svoj bunt usmjeriš protiv, kako je tada vidiš “ravne linije” života porodičnih ljudi. Da usmjeriš bunt kako bi njegovi rezultati pomogli u sazrijevanju cijelog društva.

Biti buntovnik, živjeti ne razmišljajući o sutra, poslije određenih godina nije ništa posebno sem znak da si stao negdje u vremenu i da si poražen. Znak da bježiš od novih izazova i da tvoj bunt ustvari ne daje nikakve rezultate.

Čini mi se da je sve podložno sazrijevanju. Ne samo pojedinci već i zajednice, države i čovječanstvo.

Baš zbog toga je poražavajuće kad vidiš kako navijači prekidaju utakmicu, jedni i drugi koriste parade kako bi samo dokazali da su “gornji” ili kad pročitaš knjigu Ive Andrića i shvatiš da se odavno u jednoj zemlji, na ovome svijetu, gotovo ništa nije promjenilo.

Upitaš se tad kakvo je stanje u drugim zemljama, jesu li drugačije ili samo nisu imale svog Ivu.