Sasvim slučajno

Evo, gotovo da smo potrošili i ovu godinu. Dok prasići i ostale jestive domaće životinje, koje su uspjele da prežive novembarski genocid poznat pod nazivom "Dan Republike", u hladnom znoju očekuju kraj decembra i taj strašni januar, vrijeme je da se malo osvrnemo.  Kako sam već jednom rekao, oko Nove godine članovi moje porodice obično donose važne i velike odluke. Tako sam i ja prošle godine, negdje u ovo vrijeme, odlučio svašta. Neke od tih mojih odluka su i opstale, neke su se samo malo promjenile a neke su, potpuno neslavno, propale. Redom bi to izgledalo ovako: (Gotovo da) nisam kupovao gorivo na OMV pumpama, čak ni kad sam išao u Srbiju. Pa sad neka vide kome su poklonili Golfa. Popio sam mnooooooogo manje coca-cole. Otkrio sam coctu! Imao sam ozbiljnu namjeru da prestanem da ganjam plavuše ali mi to baš i nije pošlo za rukom. Šta ću, draga, znaš da volim plavo. Mada, dobrim dijelom godine sam ganjao i brinete a neke crnke još uvijek ganjam. Nisam jeo roštilj kod

Već neko vrijeme, kada me pitaju o jednom čovjeku kojeg poznajem, kažem da on nikako nije loš već da je njegov problem u tome što, iako sada već u zrelim godinama, živi život tinejdžera. Biti buntovnik, živjeti ne razamišljajući o sutra, jeste normalno dok si mlad. Tad i moraš da sav svoj bunt usmjeriš protiv, kako je tada vidiš “ravne linije” života porodičnih ljudi. Da usmjeriš bunt kako bi njegovi rezultati pomogli u sazrijevanju cijelog društva. Biti buntovnik, živjeti ne razmišljajući o sutra, poslije određenih godina nije ništa posebno sem znak da si stao negdje u vremenu i da si poražen. Znak da bježiš od novih izazova i da tvoj bunt ustvari ne daje nikakve rezultate. Čini mi se da je sve podložno sazrijevanju. Ne samo pojedinci već i zajednice, države i čovječanstvo. Baš zbog toga je poražavajuće kad vidiš kako navijači prekidaju utakmicu, jedni i drugi koriste parade kako bi samo dokazali da su “gornji” ili kad pročitaš knjigu Ive Andrića i shvatiš da se odavno u jednoj zem

Često se sjetim priče koju mi je, čini mi se, u “Kući na osami” ispričao Ivo Andrić. Priča je o starom veziru, koji je mnogima, tokom svoje vladavine, pomagao i o tome kako je isti preko noći oklevetan i smijenjen. Govori priča o tome kako je naređeno da vezir napusti svoj stolni grad jašući na magarcu, okrenut licem prema magarčevoj stražnjici. Ljudi, kojima je doskora bio vlast ali često i prijatelj, su sada opkolili stazu kojojm je vezir odlazio i nahuškani od novih vlasti dovikivali svakakve gadosti veziru, nerijetko ga i gađajuću svakakvim predmetima. Veziru je pored magarca ostao još samo njegov vjerni sluga koji je zajedno sa njim odlazio i u neizvjesnost budućnosti. Idući tako, sluga spazi izrazito krupnog čovjeka koji je išao istom stazom kojom i oni i to prema njima. Voleći svog vezira sluga ga je upozorio na krupnog seljaka koji dolazi, bojeći se da bi ovaj vezira mogao, lako, jednim udarcem, srušiti sa magarca. Vezir je pogledao preko ramena i rekao slugi da se ne boji,

Jedan od mojih prijatelja, nazovimo ga Janko jer se tako ne zove, živi u Banjaluci ali je porijeklom, recimo, iz Dervente. Prije nekoliko godina, dok smo još provodili jako puno vremena, reče mi on kako mrzi crnce. Na moje zaprepašteno pitanje: „Zašto baš crnce?“ u par riječi mi je objasnio, siguran u sebe, da su oni prljavi i bezvezni. Zamisli samo, čovjek odrastao u, recimo, Derventi mrzi crnce. Nikad niti jednog nije vidio osim na TV. Nikad ni sa jednim od njih nije razmijenio ni riječ al opet. Oni su mu krivi za nešto i dovoljno dobri da ih mrzi. Porijeklo je te njegove mržnje u predrasudama. Predrasuda ima taman toliko da se, vrlo lako, nađe razlog da nekog mrziš. Zašto da ne mrzimo komšiju kad je njegov Bog pogrešan i otkud njemu pravo da bude u krivu i da poštuje drugo ime Boga? Kako znamo da je njegov Bog pogrešan!? Pa naravno da znamo, naš je pravi i tačka! Zašto da ne mrzimo drugog komšiju kad je njegov narod taj koji je, iako ih je svega par miliona, odgovoran za sve ružn

Prije neki dan pročitah kako je u jednoj zemlji, tu negdje sasvim blizu tebe i mene, ombudsman, za ovo i ono, predložio i propisao da svakodnevni govor ne treba da sadrži riječi koje su uvredljive za pripadnike manjina (nacionalnih, polnih, bračnih i svakojakih drugih). Ono što mi je posebno privuklo pažnju je prijedlog da iz govora izbacimo termin “gospođica”. Kaže dobri ombudsman kako to implicira bračno stanje određenih dama i kako to stvarno nije fino. Valjda prema onim gospođama koje su, najčešće svojim izborom, i dan danas ostale gospođice, iako je ljeto četrdeseto, a u nekim slučajevima i pedeseto, odavno prošlo. E ombudsmane, ombudsmane. Nisi se trebao brinuti zbog upotrebe gore spomenutog termina. Kulture je kod nas, ombudsmane, sve manje i manje. Žene sve rijeđe nazivaju damama, gospođicama ili gospođama a sve češće mačkama, ribama (ima i drugih životinja koje učestvuju ali su to uglavnom pogrdni nazivi) dijelovima anatomije žena (primjer nije za mlađe od 18 godina) ili gen

Dobro je poznato da, otkako je komšija, postoji i interes da se zaviri u komšijsko dvorište. Mene što se tiče, prva asocijacija na tu pojavu, je sve do sad bila “Šara”. Tako je, naime, moja baka, ko zna zašto, zvala našu prvu komšinicu koja je, kako je vrijeme pokazalo, ustvari bila veliki vizionar. Naime, još u prošlom vijeku, ona je običavala da zaviruje u tuđe stanove, da prati ko kome i kad dolazi (i pogotovo odlazi) te da u neposrednoj ljudskoj komunikaciji sa potpunim strancima daje dnevne rekapitulacije dešavanja na našem spratu. Vjerovatno je jedan od tih stranaca (mada sumnjičim i komšiju koji je radio u Holandiji), koji su povremeno znali da zalutaju na naš sprat, bio i onaj, ako se ne varam holanđanin, koji je izmislio “velikog brata”. Možda da bi se zaštitio od advokata koji vode računa o intelektualnim pravima, možda zbog toga što i nije tako “bombastično” on, “svoj” izum nije nazvao “velika Šara”, mada bi, što se mene tiče, to više odgovaralo. Mi, na Balkanu (Zapadnom

Mislim da se svako dijete dobro sjeća svog prvog dana u školi. Mog prvog dana u školi, dočekali su me karanfil, sveska, olovka, gumica, nasmijana učiteljica i zadatak da nacrtamo kuću. Poslije će se ispostaviti da baš i nisam talentovan za crtanje, ali tog dana sam za nacrtanu, tipsku, kuću dobio ogromnu peticu preko cijele stranice. Dovoljno da pomislim da ta škola, na kraju krajeva, neće biti tako opasna kako su mi starija djeca pričala. Elem, prvi dan u školi pominjem jer se sjećam i jedne od prvih lekcija. Učiteljica nam je rekla da, između ostalog, ne smijemo da lažemo (ni da krademo, ni da ne volimo druga Tita, ni da ne volimo mamu, ni da ne pomažemo starijima...). Djeca su tu lekciju jednostavno prevela u sljedeću mudrost: “Ko laže, taj i krade. Ko krade, taj i ubija. Ko ubija, taj ide u zatvor”. Živjeći tako u nijemoj sijenci zatvora kao posljedice i namanje i najbezbolnije laži, tih godina smo prilično izbjegavali da lažemo. Laganje, jednostavno, baš kao ni zatvori, nije bil

Dnevnici su nekad bili pravi doživljaji. Čekalo se 19:30 gotovo po čitav dan. Sve kako bi saznali šta se tog dana desilo u našoj zemlji i ostatku svemira. Stvari su tada bile jednostavne i dnevnici crno bijeli. Odmah si mogao da prepoznaš ko ti je prijatelj a ko neprijatelj. Poslije su došli obojeni dnevnici. Uvodne “špice” su podsjećale na toaletni papir sa motivom planete. Muzika na pakmana na steroidima. Sve je bilo obojeno ali opet nekako sivkasto i pomalo razvodnjeno. Voditeljice su bile matore, sa teškim i ozbiljnim frizurama te naočalama koje su imale dovoljno stakla da se ostakla osnovna škola u Radomirovcu. One su nam uvijek vijesti čitale ozbiljnim glasom i savršenom dikcijom. Sve je nekako izgledalo svečano i tužno. Kad ti takva pročita da je ove godine rod krompira u Glamoču premašio prošlogodišnji za 15% tebi se odmah plače. Ma šta krompir, takva kad ti pročita da će sutra biti lijepo vrijeme tebi lijepo dođe da jaučeš. Čini mi se da je tih godina, u školi za voditelje, p

Sjećate li se tih groznih devedestih? Ne, neću pisati o nekim tužnim i zlim stvarima koje su ih obilježile. Toga je već dovoljno napisano. Pisaću o pojavi koja im je prethodila a tu pojavu možemo nazvati “Fenomen trule višnje”. Naime, nekako početkom devedestih, naciju (valjda jugoslovensku, šta znam) je uhvatila groznica “Trule višnje”. Sve što je bilo ofarbano u tu boju, tih je godina imalo prođu. Prvo golfovi. Heeeej, golfovi. Nema danas auta koje ima takav kultni status kakav je tih godina imao golf, pogotovo onaj trule višnje. Potom su došli frajeri u sakoima boje, naravno, trule višnje. Sve mature su, tada, pokazivale nenadanu sklonost muškaraca ka truljenju višanja. Uvijek bi bar pola razreda bilo u sakoima odgovarajuće boje, baš kao u uniformama. Sad kad razmišljam o tome mnome ovlada tuga. Da sam se tad sjetio izmisliti toaletni papir boje trule višnje, gdje bi mi danas bio kraj. Uz sakoe, djevojke, žene, sestre i majke su osjetile da je pravi trenutak da kultivizuju muška

Duga je tradicija u mojoj porodici da svake godine, baš tu negdje oko Nove godine, donosimo značajne odluke. Mi ih, među nama, zovemo novogodišnje odluke. Pokojni čukunđed je još, svojevremeno, znao reći da je godina u koju se uđe bez novih odluka kao selo bez škole ili žena bez… Ok, nećemo o tome. LM (elem) kao prvi unuk, nosilac đedovog imena (primjenjivo na oba đeda) i prezimena (primjenjivo na samo jednog), obavezan sam da tu tradiciju nastavim. U skladu s tim, pri čistoj svjesti i slobodnom voljom donosim sljedeće odluke: 1. U Novoj godini neću kupovati gorivo na OMV pumpama osim ako me put nanese u Srbiju ili mi poklone Golfa VI (može i dizel) 2. Smanjiću količinu coca-cole koju popijem tokom godine (mada ni ovih nekih 130 l nije nešto) 3. Prestaću da ganjam plavuše i počeću da ganjam crnke i brinete (vjerovatno više brinete jer su mi one nekako, okreni-obrni, izgleda suđene) 4. Neću jesti roštilj kod Biljane (stvarno ne valja) 5. Neću biti politički korektan (nema više izvini

Pročitah prije neki dan kako je jedna žena ubijena u gradu u kojem živim. Ubio ju je njen, psihički bolestan, sin. U kratkoj vijesti još stoje komentari komšija koji kažu kako je nesrećna žena imala težak život sa svojim mužem, kako ju je baš par dana prije pogibije hvatao za kosu i vukao po ulici dok su oni to sve posmatrali. Govore još kako su sirotici govorili da treba da sina pošalje u bolnicu i kako je ona to odbijala govoreći kako će se o svome djetetu starati dok god to bude mogla. Ispada, gotovo, da je sama sebi kriva. Natjerala me je ova vijest da ponovo razmišljam o životu, onakvom kakav ne poznajem. Odgojen sam tako da žene i muškarce smatram ravnopravnima. Upoznajem i družim se sa ženama koje su emancipovane, obrazovane i sposobne da uspješno postoje u modernom društvu. Lako je zaboraviti da tu, oko nas, postoje žene, ili uopšte ljudi, koji žive teško i u patnji. Oni kojima su svakodnevna verbalna i fizička zlostavljanja svakodnevnica. Način života koji je nama nezamisliv

Postoji gotovo bezbroj načina na koje možeš proživjeti svoj život. Možeš živjeti puštajući da te život nosi kudagod to Slučaj poželi, ili možeš zgrabiti veslo i veslati uvijek prema onom svetioniku za kojeg ti se čini da jače svijetli. Spas od brodoloma ti ne mogu garantovati ni veslanje ni prepuštanje jakoj struji. Lakše je predati se slučaju, uživati u svakom lijepom trenutku, ne brinuti i ne gledati unaprijed već samo u sad. Iskoristiti svaki dan za sve one sitne užitke vjerujući da će se Slučaj pobrinuti za tebe i da nećeš, kada se jednom osvrneš imati za čim da žališ, to je lako. Samo ako si se rodila gladna, gladna novog, gladna širine, gladna novih horizonata i posebnih a ne prosječnih momenata, samo tada nije lako postojati prepuštajući se Slučaju. Ukoliko je prva misao koje se sjećaš neko pitanje, svoju sreću ćeš naći jedino u stalnoj potrazi. Živjećeš kao zavisnik u krizi, zavisnik od tog savršenog osjećaja kada težiš da postigneš više i bolje. Uživaćeš gledajući sve ono

OK. Naoružan ladnim pivom, šovinističkim komentarima, internet drugovima i daljinskim upravljačima, večeras gledam izbor za Mis i priznajem zbunjen sam. Zadnji put, biće da je to bilo još u prošlom vijeku, kad sam gledao jedan ovakav izbor, za djevojke je bilo bitno da imaju što duže noge, što ljepše kosu i zube i osmjeh koji bi, brže nego globalno zagrijavanje, ostavio eskime bez doma i otopio oba pola. Sad su se stvari promijenile. Gotovo sve kandidatkinje su učenice generacije (valjda iste, otkud znam), odlikašice, karatistkinje, matematičarke, humanitarne radnice ili ko zna šta. Naravno sve su i dobre drugarice, savršene ćerke i sestre.Pitam se jednostavno: Zbog čega je ljestvica tako visoko podignuta? Zar je stvarno potrebno da svake godine tražimo nešto savršenije od savršenog što je naravno logički potpuno besmisleno. Šta li misle one bubljičaste djevojčice koje imaju malo više kilograma nego što bi trebalo i matematika im nikada nije išla od ruke ali koje imaju srce puno top

Zaista se sve nekako okrenulo. Čitam, prije neki dan, kako je neka tamo princeza, ljepotica naravno, iskoristila priliku kada je bila van svoje zemlje, kako bi pobjegla od svog princa. Razlozi za takav neuobičajen akt leže u tome što ju je princ, kako kaže, zlostavljao, tukao i silovao. Čitava priča završava informacijom da princezina majka razmišlja o tome da tuži princa. Možemo se, dakle, nadati famoznom sudskom procesu: princ šarmantni protiv princeze pepeljuge. Kako je pastuv bijelac podnio ovaj stres, nije navedeno. Nekako mi se čini da to nije ono što smo podrazumijevali pod “i živjeli su sretno do kraja svojih života”. Zaista, ispada da su prinčevi najstrašnije devalvirali, ili su možda princeze počele da drugačije biraju svoje prinčeve. Mnogi danas misle da se srce otvara ključem od stana ili ključem od kola, odnosno silikonom, plavom kosom ili nogom (dvjema dugačkim u slučaju nekih koje poznajem). Premalo se vremena provodi na uhodavanje i iskreno upoznavanje jer sve što z

Poslednjih nekoliko dana svi govore o Demokratskoj Narodnoj Republici Koreji. Ta mala zemlja, na kraju svijeta, je, gotovo preko noći, postala najveća prijetnja svjetskom miru, našim “normalnim” životima a kako stvari stoje i cijelom svemiru (Marsovci se još nisu oglasili ali je dobor poznato da su oni i inače malo spori, pogledajte samo koliko godina se ne javljaju). Fantastične priče su ispričane o životu u DNRK. Kažu da je to zemlja u kojoj spiker može jednom rečenicom da ušutka pun stadion navijača, mjesto na kojem gotovo da nema automobila, zemlja koja ima četvrtu ili petu najjaču vojsku na svijetu, kažu da se radio aparati proizvode već podešeni na jednu, naravno državnu, frekvenciju. Priča se kako se, već četrdeset godina, jedan od preko milion vojnika DNRK, na granici sa Južnom Korejom gleda u oči sa američkim vojnikom, u najdužoj igri “ko će prvi skrenuti pogled” na cijelom svijetu (moje gledanje u oči sa jednom prelijepom i zelenookom crnkom, svojevremeno u vozu na liniji

Pronaći sreću u životu ne mora da bude tako teško i komplikovano kako na prvi pogled izgleda. Sve se svede na dodjeljivanje prioriteta, a jednom kada su oni dodjeljeni, sve je mnogo lakše, sve će se već poravnati kako bi se postavljeni ciljevi i ispunili. Ispravno, ili bolje reći bez kajanja, određivanje prioriteta jeste onaj životni začin za sreću, koji nam je od malih nogu potreban. Na početku toga nismo svjesni. Naši odabiri nisu kritični za naš cijeli život a onda kada to ipak jesu, mi toga još nismo svjesni . Kako sazrijevamo sve smo svjesniji kako pogrešno dodjeljeni prioriteti mogu da nas dovedu u vrlo neugodnu situaciju. To, ipak, ne treba da nas spreči da donosimo odluke i da sami, baš kao kakvim zmajem, promjenom težišta, upravljamo svojim životima. To ne treba da nas spriječi da želimo, da volimo, da stremimo ili da patimo. Određivanje prioriteta, makar i pogrešno, ustvari nikad ne može biti lošije od prepuštanja toku vremena. Problem sa prioritetima jeste u tome što je

Evo već nekoliko dana se uzrujavam od same pomisli na jednu vijest koju sam skoro pročitao. Tu negdje, u našem komšiluku, dvojica objesnih kretena, balavaca, su našli za interesantno da snime kako jedan od njih borilačkim potezom udara nogom u glavu nemoćnu staricu, očigledno prosjakinju i skitnicu. Svaki atom u meni pozove na uzbunu kada čujem za takvo ponašanje i odmah sam spreman da se ponudim gore spomenutim kretenima da tako nešto pokušaju samnom znajući da bi ih pojeo za doručak. Problem je što i oni to znaju i upravo zbog toga su kada naiđu na jače, manji od makovog zrna. Ovakva vijest me zaista uzruja i počnem da se pitam zbog čega su stalno u medijima samo takve, loše i ružne, vijesti? Zbog čega kineska novinska agencija ne izvijesti o tome kako je Žen Šun iz provincije Majang danas prvi put poljubio djevojku u koju je već nekoliko mjeseci zaljubljen i potom otišao kući upisavši u dnevnik svog života da je utorak, 12. maj 2009. godine, najljepši dan u njegovom životu? Umjes

Postoji jako malo resursa koje nam neko može, mimo naše volje, oduzeti. Onako, kako ja vidim stvar, to su vrijeme i intelektualni kapacitet. Upravljanje sa ta dva resursa, čini smisleni dio našeg života. Onaj drugi, onaj kojim ne možemo upravljati, mada najčešće mislimo da možemo, to su emocije. Ponovo upoznajem različite i interesantne ljude. Mlade, lijepe i uspješne, ljude koji će činiti i čine zdravu budućnost ovog društva. Ono što me, iznova, razočara jeste činjenica da su ti ljudi, najčešće, sami. Uvijek sa nekim ranama od prethodnih ili nezavršenih veza. Bilo da se radi o nekoj bivšoj koja to nije, nekoj koja se udala, nekoj koja te negdje preko gora i mora čeka, nekoj kojoj je falilo samo malo da bude Prava, uvijek te rane, baš kao rane od žuljeva koje dobiješ besplatno uz nove cipele, mijenjaju tvoj hod. Nekako nisi više sposoban da hodaš lako ili da trčiš. Iskreno se pitam, zbog čega je to tako. Možda smo ograđeni previsokim zidovima u koje novi red dograđuje svako novo razo

Ponekad se pitam koliko ljudi koji prolaze kroz tvoj život utiču na to ko si i kakva si? Koliko te mogu promjeniti pogled stranca, osmjeh i suze prijatelja ili radost majke? Koliko sve to utiče na to u šta se s godinama pretvaraš? Gledajući pažljivo, čini mi se da su oko tebe uglavnom jako dobri ljudi. Oni s kojima voliš provoditi vrijeme i u kojima svaki put otkrivaš neki novi kvalitet. Statistički gledano malen je procenat ljudi s kojima ne možeš i s kojima više nisi u kontaktu. Mada su u tom malom procentu neki do koji ti je nekad bilo jako, jako, stalo. Dolazimo do toga da, ustvari, rasteš i stariš kao ona ruža na planeti malog princa, zaštićena staklenim zvonom koje čine tvoji prijatelji . Nadam se da, tako zaštićena, možeš da stariš samo kao vino, svake godine da bivaš sve više svjesna toga što ne znaš i svake godine da bivaš svjesna toga što sve više znaš. U svemu tome muči me samo jedna stvar. S godinama i sa starenjem, negdje u procesu mogu da se izgube emocije. Gotovo sv

Evo, mada nemam običaj da tako često pišem, nakon dva poluvremena proslave mog 33. rođendana, dobrano poslije ponoći, sam opet pred računarom. Prije svega želim da napomenem kako mi je ova 33. počela savršeno. Puno vremena provedenog sa prjiateljima i porodicom, puno aktivnosti i puno proslava. Sve je više ženskih vratića koji se okreću kad prođem ili dođem, mada postoje i oni koji se okreću ali od mene. Sve u svemu želim ti da što prije imaš jedan ovakav rođendan. Međutim to nije ono o čemu želim da pišem večeras. Sad sam iz kafića slovo i broj i opet smo tamo napravili ludilo, bili najglasniji i najveseliji ali ni o tome neću. Večeras mi se piše o njima dvjema. One su mlade. Jako, jako mlade. Gotovo da bi mi mogle biti kćeri (da sam na vrijeme počeo). Nepoznatim ljudima gvore Vi, oblače se neizazovno. Nisu nešto posebno lijepe, bar ne meni koji definitivno ne mogu da vidim ljepotu jedne zrele žene u licu jedne djevojčice ali to nije spriječilo gotovo sve muškarce da ih okruže i na

Evo, dok Big 2 svečano i radno obilježava početak višednevne proslave rođendana najboljeg, najpametnijeg i najljepšeg sina među našim narodima i narodnostima (bar tako moja mama tvrdi), ja razmišljam o tome zašto pred svaki rođendan razmišljam. Reče mi skoro jedna djevojka (kojoj ne znam ama baš ništa ili možda znam sve) kako ujutro, dok ide na posao, često naiđe na kolegu koji priča o svojim uspjesima i kako je to pogodi, ne zato što mu zavidi već zato što je ponuka da preispita sopstvena dostignuća. Razmišljam da su rođendani možda upravo to. Trenutci kada razmišljam o tome šta sve još nisam postigao a želio bi, koje su mi pobjede bile pogrešne a koji porazi pravi. Koje ljepotice sam ljubio s razlogom, a koje potpuno bez razloga. Jel ona prava došla, prošla ili će tek da dođe. Na koje SMS-ove, nažalost, nisam dobio odgovor a na koje, nažalost, jesam. Razmišljam i o tome kako su raskrsnice svake godine sve teže jer te vode daleko i na mjesta sa kojih se ne možeš lako vratiti do rask

Čitam prije neki dan kako je, negdje tamo, ljubomorni mladić ubio djevojku. Vijest sama po sebi, užasna i tužna ali ono što je najužasnije u čitavoj priči jeste da, kada su teško ranjenu djevojku njeni roditelji pokušali da odvezu u bolnicu i kada im se pokvario auto, vozač kojeg su zaustavili da im preveze dijete u bolnicu nije htio da ih primi u auto. Gotovo istovremeno čitam i slušam o srpskim pilotima koji su 1999., potpuno svjesni rizika koji preuzimaju, sjedali u, nerijetko, tehnički neispravne avione kako bi se suprostavili neprijatelju protiv kojeg nisu imali šanse. Šta nas to određuje? Koji to gen određuje hoćemo li biti heroji ili ćemo biti bezosjećajni i sebični? Često mi govore: “Pusti to sve, gledaj sebe!”. Često mi, sasvim samouvjereni, govore kako nema te stvari za koju se vrijedi boriti ako to nisi ti sam. Ponavljaju to i sebi i meni kao svete riječi. Trude se da ubiju svaku misao osim one o ličnoj dobrobiti. Jesmo li zaista došli dotle? Zar se svim žarom koji imaš n

Prema poslednjim informacijama, najnovija propast svijeta će se desiti potkraj 2010. godine. Nemojte da se smijete, ovaj put je stvarno! Zaboravite sve one komete, koje su dosad prijetile da nas unište svojim sve bližim i bližim prolascima, zaboravite milenijumski bug zahvaljujući kome bi nas uništili raspojasani računari koji ne znaju da broje preko 2000, zaboravite globalno otopljavanje i efekte povećane emisije CO2 (zaboravite i Al Gora sve u svemu), zaboravite i slom finansijskog sistema (zeitgeist fanovi žao mi je)... Sad mi nešto pade na pamet, da odkako sam se rodio, stalno živim u kratkim periodima između dvije propasti svijeta (dosad uglavnom nerealizovane ako izuzmem par ličnih koje nisu ostvarile veći uticaj na ostatak svijeta). Ovaj put je stvarno. Izvjesna balkanska baba, koja je usto i proročica i mrtva, je jasno rekla da će propast svijeta biti potkraj 2010. godine . Dobro, možda ne baš jasno, ali tumači koji znaju da rastumače njene nejasne misli se slažu, propast sv