Sapunica

Evo me, ležim u hotelskoj sobi, u nekom, tuđem, gradu. Razmišljam o anđelima, posebno o onoj s kojom sam večeras razmijenio nekoliko osmijeha. Padaju mi na um đavolaste ideje, ali to nije za pisanje. Bar ne ovdje.

Sjećam se, večeras, kako sam, prije samo nekoliko dana, u jednom sasvim običnom gradu, ispred jednog sasvim običnog kafića, sjedio s nekoliko, gotovo običnih, ljudi. Bavili smo se jednim od omiljenih, ako ne i najomiljenijim, sportom na ovim prostorima. Ogovaranjem. Ja sam, još, prilično zelen u toj disciplini. Može se reći da sam amater. Oni su, zato, bili profesionalci.

Ne znam koliko to žene znaju ali muškarci obožavaju da ogovaraju žene. Sjedimo tako, lijepe žene prolaze, a oni za svaku od njih imaju čitavu sapunicu. Za svaku znaju s kim je bila, s kim jeste i prilično su sigurni da znaju s kim će biti. Sjedimo tako i ja, kao tipičan amater, otkrivam novi svijet. Prolaze djevojke, mlade žene. Lica čistih i ponašanja smjernog a onda čujem kako je ta i ta bila sa više muškaraca nego što ih ja imam u svim rodbinskim linijama. Za onu crnu mi kažu kako je, dok je još bila u dugoj i stabilnoj vezi, bila sa još nekoliko njih. Za onu visoku u kratkoj suknji mi kažu kako je bila sa mnogo starijim, naravno oženjenim, muškarcem i od njega dobila poklone o kojima se može samo sanjati. Za onu, premladu, mi kažu da je ono dijete uz nju njeno, od muškarca s kojim nije, a s kojim je bila dok je bila sa još nekoliko, i da je ona sada nekog trećeg.

Sticajem srećnih okolnosti, uglavnom sam bio pošteđen gledanja “sapunica” u bilo kojem obliku. Moram priznati da sam jednu, kompletnu, pogledao još sa cimerima i da sam u proteklih sto godina, koliko sam bio sam, imao izvjesne pritiske da se privolim žanru, ali sve u svemu pogledao sam zanemarljiv broj epizoda.

Ne treba biti previše pametan pa da se zaključi da “sapunice” doživljavaju svoj vrhunac kada, kako neko reče, glavna glumica ustvari shvati da je sopstvena majka. Ono što mene zbunjuje jeste činjenica da ne treba gledati TV kako bi se gledale “sapunice”. Dovoljno je jednog sasvim običnog ljetnjeg dana, sjediti ispred jednog sasvim običnog kafića, u jednom sasvim običnom gradu sa nekoliko gotovo sasvim običnih prijatelja.

Pitam se već dugo: Jesu li “sapunice” slika života ili je život postao “sapunica” zahvaljujući njima?