Sasvim slučajno

Reče danas jedna žena, braneći me, kako sam baš lijep. Nagovorih danas, u pola sata, jednu ženu na nešto što isprva nije htjela i u šta se opkladila da je neću nagovoriti za sat vremena. Pjevah sinoć sa jednom ženom. Čuh se telefonom juče sa jednom ženom. Gledah se sinoć sa jednom ženom. Gledah sinoć jednu ženu. Probudih se jutros, misleći o jednoj ženi. Pomislih svašta bezobrazno, maloprije, o jednoj ženi. Javi mi se danas jedna žena porukom. Bijah juče na kafi sa jednom ženom. Nasmijah se od srca danas kad vidjeh jednu ženu. Sjetih se danas jednog filma i citata: "Žene su ti kao so. Može i bez njih al je bljutavo"...

Od kad je svijeta, uvijek se lako može pronaći razlog za podjelu. Podjela, sama po sebi, nije i obavezno loša stvar. Ona može da bude i korisna i dobra. Dijeli se tako sve i svja. Dani na lijepe i one dosadne, ljudi na dobre i loše, ceste na autoceste i one sa rupama. Dijele se tako i jabuke na one crvene, kao naslikane, i one male, pune ožiljaka, divlje. Jedne su prave jabuke i svi ih, koji znaju gledati, tako gledaju. Druge su tek polu-jabuke. Samo nagovještaji jabuka kakve su mogle postati. Prave jabuke se, time što su prave, ne razmeću. One jednostavno postoje, često ne obraćajući previše pažnje na polu-jabuke. To im je, ujedno, i najveća mana. Polu-jabuke su, s druge strane, sasvim drugačije. One često vjeruju, ne samo da su jabuke, već, da su jabuke i po. Čak i kad im neko kaže da su samo "po" one čuju i ono "jabuka i" ispred. Njima je, uopšte, teško pričati o bilo čemu jer bez obzira šta im se kaže one znaju da čuju nešto sasvim drugo. Polu-jabuke,

Sigurno poznaješ bar jednog čovjeka koji ti je rekao "Svi ljudi su, danas, zli i loši". Sigurno poznaješ bar milion ljudi koji duboko negdje u sebi vjeruju da je jedini način da ne budu zeznuti od strane nekog drugog taj da tog drugog zeznu. Možda si nekad, dok si bila, mala, doživjela da tvoja najbolja drugarica glasa za nekog drugog na izboru za predsjednika odjeljenske zajednice. Možda te je neko za koga si vjerovala da vrijedi cijeloga života prodao za manje od cijene jedne lubenice. Možda si doživjela da nemaš niti jednog prijatelja koji bi ti pomogao da nađeš posao ili da se vratiš iz Zagreba. Možda si doživjela da tvoji prijatelji u prvoj polu-svađi stanu na drugu stranu, iako si ti njihovu držala godinama. Možda si doživjela da ti ni hvala ne kažu oni kojima si najviše pomogla. Možda si doživjela da ti neko kaže "Volim te!" u sred DFK, ali tek kad je kasno, kada vjeruješ da taj neko voli drugu i kad više ne vjeruješ ni rođenoj babi. Možda ti

Razmišljam, noćas, koliko puta su drugi, potpuno mimo moje volje, uticali na moj život, koliko puta su mi određivali kojim ću putem krenuti na raskrsnicama na koje sam nailazio. Neko je odlučio da mi djetinjstvo ofarba u crveno, obilježi praznim prodavnicama i dosadnim TV programima. Taj isti je odlučio da ne smijem da psujem Vođu, da trebam da nosim majicu s njegovim likom, da ustajem kada himna svira i da se trudim da budem najbolji u takmičenju Vođinim stazama revolucije. Neko je onda odlučio da mi mladost ofarba u crno. Da me ne pošalje na ekskurziju u neku od toplih zemalja u kojima uspjevaju vrele žene, da me obuče u totalno "out" odjeću maslinastih tonova, da me pošalje na brdo, ko zna kome važno i da me nauči da bez prijatelja mogu da ostanem i lakše i brže nego što sam mislio. Neko je, zatim, odlučio da me uči sve ono što mi ama baš nikad neće trebati. Da me guši i pritišće kao tona živog blata. Taj isti je odlučio da me nauči upornosti. Onda su došle one. On