Sasvim slučajno

Postoje neke stvari, neke situacije ili neki ljudi pred kojima si potpuno bespomoćna, neotporna, čak iako si, inače, neranjivi super-junak. Za nekog su kriptonit jedan par očiju, za nekog drugi dijelovi tijela (čuo sam za neke mnogo ranjive na ženske ušne resice), za nekog građevinski pothvati (autoputevi, mostovi, aerodromi), za nekog skupa kola ili velika imanja, za nekog šampite, za nekog oni jednostavni trenutci kada potpuno smiren provodim vrijeme s tobom dok ti radiš neku sasvim bezveznu stvar. Šta god da je, nije pravo ako ti sama to možeš objasniti i o tome naširoko pričati. Za kriptonite nema objašnjenja. Kriptoniti su misterija, neobjašnjiva sila koja se pojavljuje niotkud i pred kojom smo nesposobni za odbranu. Sila pred kojom kapituliramo tamo gdje bi se, inače, borili do posljednje kapi krvi. Kriptoniti nisu stalni. Nakon nerijetko bolnog procesa odvikavanja ponekad uspiješ da jedan kriptonit zamjeniš drugim, ili ti se bar neko vrijeme čini da je tako. Imao sam t

Sve koji se popnu na Banj brdo i sve koji se popnu na Šehitluke na vrhu dočeka spomenik palim Krajišnicima. Mada u određenim krugovima vlada pogrešno vjerovanje da je ovaj spomenik djelo Dušana Džamonje, istina je da je ovaj spomenik, završen 1960., djelo Antuna Augustinčića. Kao nekadašnji opštinski i regionalni šampion "Titovih staza revolucije", Titov pionir i omladinac, uz svo poštovanje prema drugovima partizanima i (pogotovo) drugaricama partizankama, u nastavku ću te upoznati sa pričom ispričanom na ovom spomeniku. Za sve kojima je "partizan" i dalje pojam pred kojim se klanjaju, unaprijed se izvinjavam ali, kao što je dobro poznato,  ja sam deo Zvezde! Unaprijed se izvinjavam i drugovima penzionerima, koji se po našim parkovima, po navici, i dalje kreću u trojkama i koji polako izumiru ostavljajući za sobom smrtovnice sa petokrakama. Njima svaka čast! Spomenik na sebi ima isklesanu priču o NOB. Da bi se priča ispravno razumjela treba je početi "

Eto već nekoliko godina, svakoj godini dodijelim određenu rečenicu, u trajno vlasništvo. Tom rečenicom, nekako, pokušam godini da kažem šta tačno od nje očekujem. 2008. je tako bila godina "Očekujte neočekivano", 2009. "Očekujte bolje nego očekivano" a 2010. "Očekujte emocije". Gledajući unazad, čini mi se kao da je dio vidovitosti vidovitog Milana prešao i na mene. Ako nije to ili sam potegao gene od nekog vidovitog pretka ili su me združeno Černobilj, NATO i dr. R sa rendgena u Novom Gradu, kvaliteno ozračili. Te, sada već davne, 2008. je stvarno bilo štošta toga neočekivanog. Možda nije baš sve bilo dobro (ruku na srce nisam to ni tražio) ali je išlo do te mjere da sam te godine dobio šta sam tražio. U 2009. sam, stvarno, dobio i bolje nego što sam očekivao, sve od 1.1. pa do 31.12. Gomila se stvari uvijek završavala povoljno po mene. Sad, možda sam i ja imao malena očekivanja al opet, dobio sam bolje od očekivanog. Prošle godine je bilo emocija