Farma(cija) je u modi

Dobro je poznato da, otkako je komšija, postoji i interes da se zaviri u komšijsko dvorište. Mene što se tiče, prva asocijacija na tu pojavu, je sve do sad bila “Šara”. Tako je, naime, moja baka, ko zna zašto, zvala našu prvu komšinicu koja je, kako je vrijeme pokazalo, ustvari bila veliki vizionar.

Naime, još u prošlom vijeku, ona je običavala da zaviruje u tuđe stanove, da prati ko kome i kad dolazi (i pogotovo odlazi) te da u neposrednoj ljudskoj komunikaciji sa potpunim strancima daje dnevne rekapitulacije dešavanja na našem spratu.

Vjerovatno je jedan od tih stranaca (mada sumnjičim i komšiju koji je radio u Holandiji), koji su povremeno znali da zalutaju na naš sprat, bio i onaj, ako se ne varam holanđanin, koji je izmislio “velikog brata”. Možda da bi se zaštitio od advokata koji vode računa o intelektualnim pravima, možda zbog toga što i nije tako “bombastično” on, “svoj” izum nije nazvao “velika Šara”, mada bi, što se mene tiče, to više odgovaralo.

Mi, na Balkanu (Zapadnom kako se to danas zove) smo, naravno, sačekali da naivni zapadnjaci prvo malo probaju taj novi “sport” da bi se i mi, nakon jedno desetak sezona sa zapada, uključili u “velikog brata”. Bio je to svečan trenutak za sve one koji su i do tad virili u tuđa dvorišta, preko tuđih plotova, u tuđe vrećice iz prodavnice ili u tuđe lonce. Najzad im je tehnologija izašla u susret. Sad su mogli da ne napuštajući svoju “art deco” garnituru od (kao prave) kože zavire u potrebni i dovoljni broj tuđih života.

Nekoliko prvih sezona tih raznoraznih “velikih, VIP, braća i sestara” sam uspješno eskivirao vadeći se na zauzetost ali nesretni splet okolnosti me doveo u veoma nezgodnu situaciju.

Prvo su moji (facebook) prijatelji počeli da me obavještavaju kad im odluta krava ili kad im se izleže jaje. Tehnologija je tu još jednom odnijela blistavu pobjedu nad starim vremenima. Dobro je poznato da su i naše bake jedna drugoj javljale kad im odluta krava ili kad dobiju, krave a ne bake, tele. Samo one nisu imale internet i facebook pa je obavještavanje moralo ići dovikivanjem s brda na brdo što je, mora se priznati, mnogo nezgodnije i nepraktičnije, pogotovo u velikim gradovima.

Onda je došla ta, “rijaliti”, emisija koju, u skladu sa naraslom popularnošću iste, zovu farma. S druge strane sam se našao ja, naoružan dobrim televizorom i ograničen s tri kanala koja imaju dobru sliku. Dva od ta tri uglavnom emituju neprekidne ekonomsko političke programe sa porukom biće vam bolje ako glasate-podržite ove sa našeg kanala a protiv onih sa drugog kanala.

Bila je to situacija koju moja nejaka pleća nisu mogla iznijeti kako treba. Sve to je vodilo do moje,ispostaviće se pogrešne, odluke da pogledam jednu emisiju te “Farme”. Vjerovatno se seljak u meni prisjetio svih onih zelenih livada na mom selu, pokojnog đeda i lijepih ljetnjih raspusta koje sam gore proveo. Kako bilo, tu sam ja, tu je televizor i tu je “Farma” i već nakon jedno petneastak minuta, toj slici treba umjesto mene dodati zapanjenog mene.

Naivno sam očekivao mirni seoski život, dostojan antistres screen saver-a, a umjesto toga me dočekala grupa ljudi, čije je ponašanje, u najmanju ruku, jednako onome teških psihičkih bolesnika. Ljudi koji se svađaju neustručavajući se ni najgorih psovki, zbog koji bi neko u mom selu-gradu odavno bio na lokalnom groblju a neko u regionalnom zatvoru. Pljuvanja u lice, spletkarenja, razne (i glupe) igrice. Sve stvari koje nisam doživio niti vidio ni na selu ni u gradu a bogme ni u vojsci ili kakvoj sumnjivoj kafani gdje je generalno bilo svakavih likova.

Prvo nisam mogao da vjerujem da je to sve stvarno a ne glumljeno. Prema viđenom, jedan od mojih tipičnih “heroja” drug Ilija Čvorović je jedan fini i vaspitani gospodin sa obe noge na zemlji.

Poslije sam po forumima počeo da pratim sva prepucavanja forumaša na zadatu temu i još jednom nisam mogao da vjerujem. Ljudi su se jasno podijelili po klanovima i bez obzira što su i jedni i drugi, kako izgleda, uradili iste ružne stvari, ljudi su spremni da se potuku kako bi dokazali da je njihov klan u pravu. To tek nisam mogao da vjerujem. Potpuno sam zbunjen.

U kojem ja to društvu živim i kad je to društvo postalo farma a da ja to nisam ni primjetio? Jedino u šta sam siguran je da je nekom od nas potrebna ozbiljna intervencija kakve (podrazumijeva se izuzetno zgodne) farmaceutkinje. Njima da se skinu sa farme ili meni da potpuno poludim i da mi to “farmaško” ponašanje postane normalno.

Uglavnom, srećom, počelo je svjetsko prvenstvo tako da ona dva kanala emituju samo fudbal i ekonomsko propagandni program, što je više nego prihvatljivo, a dok ne završi prvenstvo valjda ću i ja imati i tu kablovsku televizuju. Tamo nema farme? Tamo žive fini ljudi, stranci. Zar ne?