Godine prolaze

Jednom mi je jedan čovjek, za kojeg inače nisam siguran kakva mu je uloga u mome životu, rekao da ako želim da upoznam neko selo, ili neko veće mjesto, prvo trebam da odem na groblje. Tu najlakše mogu da vidim kakvi ljudi žive u tom selu, kako žive, koliko poštuju prošlost, kakva će im biti budućnost, koje su porodice bogate i moćne a koje nisu.

Danas sam bio na malom seoskom groblju moga sela. Na tom groblju su sahranjeni moja baka i moj djed. Svaki put kada posjetim to groblje jedan dio vremena odvojim da pogledam grobove drugih ljudi. Mnoge od njih poznajem, neke samo iz priča, druge i lično.

Čitam bezidejne natpise na pločama samo da bi uočio kako oni koji “podižu” spomenik svojim očevima i majkama ili braći i sestrama svega par metara i par godina dalje leže pod nekim drugim kamenom i s nekim drugim imenima u rubrici “podižu”. Stavljeni na mjesto u beskonačnom nizu.

Razmišljam i o tome kako je svaki od tih ljudi bio tužan i radostan, mlad, lijep, zaljubljen, slomnjenog srca, kako je nekoga volio, za nekoga bio spreman dati svoj život, s nekim osjećao strast, zbog nečeg bio radostan, nekoga mrzio, nekome se smijao, na nekoga galamio, nekoga ljubio, s nekim ljubav vodio…

Sve te emocije, svi ti damari koji više ne postoje. Postaje mi jasno da su ustvari upravo emocije to što nas čini živima i brzo se prepadnem pitanja: “Ukoliko su emocije mjera života, koliko smo zaista živi?”