Evolucija dnevnika

Dnevnici su nekad bili pravi doživljaji. Čekalo se 19:30 gotovo po čitav dan. Sve kako bi saznali šta se tog dana desilo u našoj zemlji i ostatku svemira. Stvari su tada bile jednostavne i dnevnici crno bijeli. Odmah si mogao da prepoznaš ko ti je prijatelj a ko neprijatelj.

Poslije su došli obojeni dnevnici. Uvodne “špice” su podsjećale na toaletni papir sa motivom planete. Muzika na pakmana na steroidima. Sve je bilo obojeno ali opet nekako sivkasto i pomalo razvodnjeno. Voditeljice su bile matore, sa teškim i ozbiljnim frizurama te naočalama koje su imale dovoljno stakla da se ostakla osnovna škola u Radomirovcu. One su nam uvijek vijesti čitale ozbiljnim glasom i savršenom dikcijom. Sve je nekako izgledalo svečano i tužno. Kad ti takva pročita da je ove godine rod krompira u Glamoču premašio prošlogodišnji za 15% tebi se odmah plače. Ma šta krompir, takva kad ti pročita da će sutra biti lijepo vrijeme tebi lijepo dođe da jaučeš. Čini mi se da je tih godina, u školi za voditelje, profesorica na predmetu čitanje lijepih vijesti, bila na dužem odmoru.

Vrhunac tuge je, naravno, bio kada je umro najveći sin naših naroda i narodnosti. Mislim da su voditelja koji mi je to pročitao na pola utakmice Zvezda - Hajduk, čuvali posebno za tu priliku. Vidim ga kako još od sedme svoje godine ide u razne škole za tužno čitanje tužnih vijesti. Osnovna, srednja, fakultet, magisterij, doktorat. Sve. Vidim ga kao čovjeka koji svaki dan trenira za taj jedan trenutak za koji je rođen. Možda on, siroče, baš i nije bio zadovoljan odabranim trenutkom. Možda bi više volio da je tužnom viješću prekinuo kakvu važnu sjednicu umjesto utakmice ali najveći sin naših naroda i narodnosti i nije baš bio uviđavan. Uglavnom, kad je taj pričitao da je gore spomenuti sin umro, pedeset hiljada ljudi na stadionu je odmah zaplakalo. Plakao sam i ja, moram priznati. Jednostavno, on da se pojavio i da nam je pročitao da će svakom od nas da podijele milion maraka bez obaveza, opet bi svi plakali. Znači ljudi su plakali više zbog njega nego zbog sina.

Onda je došlo doba kolor televizije i nedugo potom demokratije. Svaka šuša može sad da ima dnevnik. Još ovi sa računarima sklepaju svakojake “špice” za male pare. Toaletni papir sa motivima planete je otišao u istoriju (mada se iz iste, izgleda, i vratio). Stare voditeljke su umrle ili su se preselile u neke nesrećnije krajeve (jer kod nas nesreće nema) i umjesto njih su došle sređene i dotjerane plavuše, crnke, brinete, crvenokose, zelenokose…

Za razliku od onih starih, ove nove svaku vijest čitaju kao da vam javljaju da ste upravo dobili milion dolara. Lijepe su i mlade. Od njih kad čuješ da je na Haitiju stradalo 200 000 ljudi prvo što pomisliš je: “Mala opasno si zgodna. Šta radiš poslije čitanja tih, kako ono bi, vijesti? Mogli bi ti i ja da odemo na kakvu kafu ili kod mene na stan?”. Nekako mi se često desi da provedem čitav dnevnik a da na kraju ne znam šta se desilo u svijetu.

Jedino što se ne mijenja nikad su ovi nesrećnici sa Bliskog Istoka. Od kad znam za sebe blok iz svijeta je uvijek počinjao sa - danas su u pojasu Gaze ... Nekako vjerujem da je to voditeljima, isto kao ono “jedan, jedan, dva” muzičarima.