Pepeljuga je bila sponzoruša
Prije nekoliko dana moj prijatelj i ja smo bili u jednom od gradskih kafića. Nije to ništa neuobičajeno u poslednje vrijeme, odkako sam se, nakon šestogodišnjeg sna koji se zvao moderni polu-brak, probudio.
Ono što mi je privuklo pažnju te večeri jeste djevojka koja je sjedila neposredno uz mene. Mlada, lijepa i moderna. Silikon na svom mjestu. Frizura sa Fashion TV-a. Možda je riječ koja je najbolje opisuje - Fensi.
Više od nje same pažnju mi je privuklo njeno društvo. Mušakarac, između 35 i 40 godina, tipičan predstavnik “ja sam bogati kramp” stila. Star i ružan, čak ni brendirane jakna i košulja nisu mogle da odagnaju taj izgled zapuštenog zidarskog radnika.
Njih dvoje su zaista bili toliko različiti da sam pomislio: “Jadna djevojko, jesi se ti dovezla ovdje Mercedesom,nosiš najskuplje stvari na sebi, imaš najbolje silikone, ali kad legneš uz ovakvog muškarca i uspiješ da ne povratiš, sve si to platila mnogo više nego što košta”.
Zaista jesu li pare postale jedino mjerilo uspjeha!? Zar je način na koji ćeš doći do para, a da ne spominjem neke sopstvene kvalitete, prestao da bude bitan. Ovoj djevojci koju sam vidio, dive se mnoge djevojčice iz ovog grada. Ona je Pepeljuga modernog svijeta. Princ možda i nije nešto fizički ali svakako ima dvorac i kočiju.
Govoreći o Pepeljuzi, Pepeljuga ništa nije znala o svom princu, ni o čemu sanja, ni čega se boji. Sve što je znala jeste da je lijep, da zna da pleše, da ima dvorac, kočiju i sigurne prihode. Slijedi, Pepeljuga je arhetip sponzoruše. Dodajmo još momenat kad se prosječna djevojka koja prilično zanemaruje sopstvenu higijenu i izgled, intervencijom poznanika, ugradnja silikona nije dokumentovana ali je ne možemo ni isključiti, pretvara u zanosnu plavušu i sve je jasno.
S druge strane postoji jedna mnogo opasnija kategorija djevojaka. To su emotivne sponzoruše. Djevojke koje vole da budu voljene i žive na nečijoj ljubavi i želji. One često izgledaju dobre i poštene, fino odgojene. Udaju se i rađaju djecu. Umiju da pretrpe i poneki težak trenutak ali ne umiju da vole onog ko ih voli. One samo umiju da budu voljene. Za onog ko je sa takvom, hajde nazovimo je Pepeljuginom sestrom, sve se mjenja. Ne možeš više da žališ nju moraš da žališ njega.
Sa Pepeljugama je lako, cijena je poznata i jasno se zna šta se dobija za ono plaćeno. Sa njenim sestrama je teško. Nikad se ne zna šta dobijaš makoliko platio.
Možda je to jedan od razloga zašto muškarci vole sponzoruše.
Muškarci vole sponzoruše zato što se sa njima osjećaju moćno. Muškarci bježe od uspješnih i samostalnih žena. Svi su muškarci isti. Jedni sjede u kafani sa sponzorušama a drugi u iste gledaju. Tako jako gledaju i toliko su pod utiscima istih da poslije povratka kući o tome pišu blog.
ОдговориИзбришиMuškarci se boje emotivnog zbližavanja. Zato vole da kupe ono što im treba. Da znaju na čemu su. Da su sigurni. A ako sretnu dobru, poštenu i fino odgojenu djevojku, koja hoće da se uda za njih i rodi im djecu, bježe glavom bez obzira. Ili izmisle već neki razlog, da je Pepeljugina sestra i sl. Žalosno.
PS uopšte nisi skontao bajku, a toliko godina imaš :-) i kad je ovo pisano, kako neko između 35 i 40 godina može biti star :-)
Nisu baš svi muškarci isti.
ОдговориИзбришиIstina, praktično svi vole kada vide lijepu ženu, bez obzira dal se radi o Pepeljuzi ili njenim sestrama. Međutim, samo oni blesavi lude za istima i, u krajnjem slučaju, ih i žene.
Onima drugima ponekad budu dovoljno interesantne za blog, pogotovo ako se ne nalaze baš često u istim društvima sa njima.
Muškarci, obično oni starosti između 30 i 35 godina, shvate da na ovom svijetu imaju, suštinski, dvije kategorije žena: sponzoruše (prave i emotivne) i dobre (poštene i fino odgojene, koje hoće da se udaju za njih i rode im djecu). S ovima prvima sve se kupuje s ovima drugima zaslužuje. Ovih prvih je mnogo, ovih drugih malo.
Nažalost danas je i muškaraca, onih pravih, malo. Više su to neke seke perse koje se boje da budu povrijeđene (da se prehlade ako ne nose duge gaće, da ne stanu na ekser, da ...).
Postoji tu i tamo pokoji mazohista koji se ne boji emotivnog zbližavanja ali njihovo broj opada.
Pisao sam ovo prije neke tri godine, kada sam imao 31 i kada sam, upravo, prekinuo jako dugačku vezu. Tad sam se osjećao tako, pomalo iscrpljeno, baš zato što sam se emotivno jako zbližio s njom i što sam prvi put preživio da nešto u šta sam se sav ugradio ne uspije.
Bio je to tada način da prestanem da vjerujem u romantiku (kako su mi sve žene koje sam upoznao i Dragan Stojnić, govorile) i da bajke počnem da doživljavam kao bajke.