Lažimo se (bar još malo)

Mislim da se svako dijete dobro sjeća svog prvog dana u školi. Mog prvog dana u školi, dočekali su me karanfil, sveska, olovka, gumica, nasmijana učiteljica i zadatak da nacrtamo kuću. Poslije će se ispostaviti da baš i nisam talentovan za crtanje, ali tog dana sam za nacrtanu, tipsku, kuću dobio ogromnu peticu preko cijele stranice. Dovoljno da pomislim da ta škola, na kraju krajeva, neće biti tako opasna kako su mi starija djeca pričala.

Elem, prvi dan u školi pominjem jer se sjećam i jedne od prvih lekcija. Učiteljica nam je rekla da, između ostalog, ne smijemo da lažemo (ni da krademo, ni da ne volimo druga Tita, ni da ne volimo mamu, ni da ne pomažemo starijima...).

Djeca su tu lekciju jednostavno prevela u sljedeću mudrost: “Ko laže, taj i krade. Ko krade, taj i ubija. Ko ubija, taj ide u zatvor”. Živjeći tako u nijemoj sijenci zatvora kao posljedice i namanje i najbezbolnije laži, tih godina smo prilično izbjegavali da lažemo. Laganje, jednostavno, baš kao ni zatvori, nije bilo u modi.

Onda su došle “one godine”. Baš kao što se, po mome mišljenju, Zemlja ustvari okreće zbog žena, tako smo i mi počeli da pomalo laguckamo zbog djevojčica. Taj dio mi je jasan. Zašto djevojčice laguckaju, e to mi već nije jasno. Najprije smo laguckali da bi u očima djevojčica bili ljepši i interesantniji, poslije su stvari postale konkretnije ali da ne idemo u detalje.

Ključni je momenat bio kad smo vidjeli da se može i slagati bez ultimativne posljedice, odlaska u zatvor. Laganje je od tad bilo sve lakše i lakše. Prvo u školi, kao opravdanje za zakašnjenje ili nenaučenu lekciju, potom kod kuće kao opravdanje za zakašnjenje ili nenaučenu lekciju. Tad su, posebno važne, postale zakletve. Posebno su na cijeni bile “Tita mi” i “majke mi”, s tim da se ova “majke mi” u posebnim situacijama smjela i prekršiti ali ova “Tita mi”, nikad! Od tad, Tito je, na opšte iznanđenje, umro i samim tim poprilično devalvirao. Valjda je još na snazi samo ovo “majke mi”.

Poslije su laži postajale sve veće. Lagali smo se kako smo uspješni, kako su naše ljubavi prave, naši brakovi iskreni (za razliku od tuđih), naše žene lijepe i krotke (za razliku od tuđih), naši putevi evropski a naši autoputevi svjetski (a opet naši). Lagali smo kako smo uvijek u pravu, kako ne griješimo (jer je to jedina stvar koju ne umijemo), kako je cura kojoj smo prišli prije neko veče, ona najljepša koju smo vidjeli, kako smo bili ovdje ili ondje, sa ovom ili sa onom.

Najgore je što se tu vrlo lako izgubi mjera, čovjek počne da sam vjeruje u svoje laži. Poslije te tačke, iskreno vjerujući, on je spreman i da kaže “majke mi”. Ne dao Bog da majke umiru zbog zakletvi u kojima su bile ulog.

Onda svi postanemo svjesni da sve je laž i počnemo, kao jedan moj prijatelj, da onda kada posumnjamo da neko možda ipak i govori istinu, zapanjeno pitamo: Lažeš!?

Problem je sa lažima što, nažalost, kako su to i car Trajan i moj komšija saznali, u tome što se laži, prije ili poslije razotkriju.

Predlažem stoga da proglasimo, ti i ja, međunarodni dan ne laganja i da tog, jednog dana, govorimo samo istinu ili bar da ćutimo. Samo da ne govorimo laži.

Zbog čega sve ovo napisah? Zbog toga što bi volio da znam istinu u vezi nekih stvari, mada možda kad kažem ovo i ja, malkice, lagim.