Strast

Poneko sumnja da li Bog postoji. Ja ne. Znam da postoji. Uvjerim se u to svakoga dana. Svakoga dana kada pored mene prođe barem jedna Žena. Toliko savršenstvo, mogao je da stvori samo tvorac sposoban da stvori cijeli svijet.

Znam, ne treba niko da mi kaže, da ću, ako ikada propadnem, propasti zbog Žene (i ne samo ja, ima nas gotovo fudbalska reprezentacija). Ne žalim. Taj momenat, kada gledaš gola ženska leđa i slušaš je kako spava, sklupčana na jastuku pored tebe, njene linije koje te zovu da ih dodiruješ, da provjeravaš jesu li stvarne. Kosa preko njenog lica i lagan dah. Malo otvorene usne, crvene i pune. Njen miris ispod tvog pazuha, tamo gdje je do maloprije sigurna bila. Za to se isplati živjeti. Zbog svakog sekunda kada je miluješ, prelazeći svojim usnama preko svakog milimetra njene kože.

Ponekad sam tužan u takvim trenutcima. Tužan što nisam slikar koji bi umio da svaki njen damar sačuva i prikaže. Da otvori oči drugima ljudima i da svi idu gradom, vičući: O Bože kako je ona samo lijepa! O Bože kako je samo on vidi!

Taj osjećaj koji imaš kad je vidiš kako hoda ulicom, dok sve nestaje pod njenim oblakoderski visokim petama (upišite u Zakon da žene trebaju da uvijek nose visoke pete), ta sreća kad vidiš kako zaklapa svoje oči samo jedan sekund prije nego što ćeš je poljubiti. Njen osmjeh i ta strast koju osjećaš svaki put. To kada vidiš kako drhti pod tvojim poljupcima.

Želja i strast. Gone te da je želiš svugdje i svakog trenutka. Da si spreman da poludiš zbog jedne njene suze. Da budeš zaljubljen u nju svakim svojim dahom i da je gledaš bez daha. Da voliš njene majice na bretele. Da razbiješ cijeli svijet ako se usudi da ne prizna da je ona Boginja.

Tvoj korak kada je vodiš i kada ona zna da si jak za nju. Da možeš da je nosiš u džepu na košulji i da je čuvaš od mraka i kiša. Da zna, bez da joj to kažeš, kako si uvijek tu za nju. Da ti rodi djecu. To kada ona zna da si samo za nju ti, onakav kakav jesi.

Pomalo zavidim neki svojim drugovima. Oni su zaljubljeni, doduše uglavnom nesrećno, a ja još čekam tu neku pravu u koju ću da se, onako iz sveg srca, kako nisam nikad do sad, zaljubim. Ona će moći da me pomjeri, izuje iz cipela i podigne na najviši vrh, samo jednim svojim poljupcem. Ona, slična nekoj zbog koje se i Kamen zaljubi. Onoj koja ga je natjerala da svojim srcem ispiše, najljepše što zna, himne svih žena.

Pitam se, znate li ko je, do skoro, bio Kamen?