Pokloni mi zlatnu ribicu

Poslednjih nekoliko sedmica palo mi je napamet da pitam nekoliko svojih prijatelja i prijateljica šta bi poželjeli kada bi uhvatili zlatnu ribicu. Naime, priča ide ovako. Ideš ti lijepo gradom kad u lokvi, na cesti ispred tebe, zlatna ribica. Kaže ti: “Hajde, dobićeš svoje tri želje, samo požuri, uskoro mi počinje serija na TV koju pratim pa nemoj molim te da zakasnim”. Dakle, imaš jednu minutu da kažeš tri želje za koje znaš da će se ispuniti. Opšte želje, kao što su mir u svijetu i slične nisu dozvoljene. Dozvoljene su samo lične želje. Koje su to želje?

Odgovori su, baš kao i moji prijatelji, bili različiti. Jedan moj prijatelj je rekao: “Moja prva želja je da budem vlasnik i direktor najveće javne kuće na svijetu locirane u Venecueli. Ostale dvije želje mi ne trebaju.”. Drugi prijatelj je rekao: “Stan, kola, svadba”. Prijatelj moje prijateljice je rekao nešto slično tome “Želim da zlatna ribica crkne!”.

Ono što je mene iznenadilo je to da ja nisam spreman da kažem koje su to tri želje koje želim da mi se ispune.

Dugo sam razmišljao o tome i tek danas mi je na pamet pala prva želja. Naime, pošto sam ja, po prirodi, porodični čovjek i tradicionalista, želio bi veliku porodicu, sa puno djece, sa ženom s kojom ću tu djecu odgajati i odgojiti u sreći i ljubavi bez obzira na sve poteškoće koje će nam život donijeti.

Naizgled jednostavna želja, ali danas toliko teško ostvariva. Gotovo sve mlade žene koje sam upoznao ne žele niti jednu od navedenih stvari: mnogo djece (jer porođaji nevjerovatno bole a to znaju čak i one koje nisu rađale), jednog muškarca s kojim će provesti puno godina u sreći i zadovoljne i, konačno, poteškoće u životu.

Sve one su zaražene najopasnijim savremenim virusom. Ne, to nisu sida ili neka druga neizlečiva bolest. To je serija “Seks i grad”. Ova serija prikazuje sliku nove žene, žene 21. vijeka. Ta žena je slobodna, finansijski sigurna i nezavisna. Uvijek u svojoj blizini ima zgodne muškarce. Seks joj je samo način zabave. Djeca nisu u igri. Ta žena ima siguronosnu mrežu, gospodina Zvjerku, koji će je na kraju serije oženiti i koji je voli, bez obzira na sve što ona uradi i koliko ga puta povrijedi. Ta žena ne radi neki težak posao. Ona spava do kad hoće, živi od svoje ličnosti i svojih misli kojima se svi dive. Skuplja cipele. Ne kuva.

Ovakva žena je super-žena. To je san svake musave curice, koja je upravo obrisala zadnje tragove blata sa cipelica kupljenih u kineskom šopu. Svaka ta curica će po svaku cijenu živjeti svoj san, jer ništa drugo i ne postoji, žrtvujući sve, pa čak i moguću sreću sa nekim ko će joj preći preko puta.

Takve žene se nadaju da uvijek negdje postoji gospodin Zvjerka, koji je, naravno, savršen: bogat, lijep, mlad, autoritativan, do ludila zaljubljen.

Prije neki dan sam razgovarao sa još jednim svojim prijateljem. On mi je govorio o jednoj svojoj bivšoj djevojci koju nikako ne može da preboli. Rekao mi je da je poslije nje imao more drugih djevojaka i da je svaka od tih novih bila bolja od nje, te koju ne može da preboli, ali da je ta, koju ne može da preboli, u svim oblastima uvijek bila na drugom ili trećem mjestu. Da pobjeđuje na bodove.

Šta odabrati? Tražiti idealno, gospodina ili gospođu Zvjerku, ili prihvatiti pobjedu na bodove?