Sasvim slučajno

Ova je godina, savim sigurno, bila godina čuda. Najveće je to koje je dvije blijede crtice pretvorilo u četiri zuba, krezavi osmijeh i poluuvježbano ta-ta, mam i ba-ba. Tek upoznajem tog opasnog lika i vidim da on već čini prava čuda. Njegovu baku niko godinama do ove nije čuo da pjeva a uz njega kao da se sprema za nekakvu zvijezdu. Čudno, ali nas dvojica imamo potpuno identične uši i ličimo jedan na drugoga toliko da su i meni, ove godine, često govorili da sam sladak, što je, složićeš se, čudo. Kažu da je moja, umanjena slika, a ja jedva čekam da počnu da govore da sam ja njegova umanjena slika. Čudom sam se čudio ove godine kada sam se sjetio kako je bilo prije samo četri i pitao sam se kakva nas sve čuda čekaju u naredne četri. Čudio sam se i kada sam shvatio da je naš mir, gotovo neopaženo, postao punoljetan. Posebno mi je to bilo čudno bilo onih dana kada bi mi se učinilo da čujem grmljavinu topova, negdje iz nekih dalekih zemalja, onih za koje nikada nisam bio sigu

Rodila si se, napravljena po nekom, očigledno je vrlo lijepom, kalupu i čak i onda kada si se brusila da dostigneš sadašnji sjaj, te neke, prvobitne, konture nisi mogla da izgubiš. Zbog tog kalupa nekad se negdje, jednostavno, ne uklapaš, ili je viška te tvoje duše, lijepe kose, iskrenih misli ili je manjka, možda i potpunog odsustva, sposobnosti da glasno govoriš, da računaš i kad je za sav račun dovoljan samo jedan prst. Kalup je takav kakav je i promijeniti se ne može. Znam da će, ponekad, čak i te tvoje lijepe oči, biti tužne, jer nećeš razumjeti kako ono jasno i očigledno nije svima jasno i očigledno. Smetaće ti kada vidiš da je možda baš tu negdje u organizovanoj neorganizaciji sviju koje srećeš jednako uspjeti i ne uspjeti, raditi i o radu govoriti, voljeti i ljubav glumiti, biti iskren prijatelj i biti prijatelj zbog potrebe. Ne, nemoj da se zbog toga zagorčaš, da postaneš neko drugi. Ne ide to. Ti si ovdje samo zbog sebe, takva, savršena, kakva jesi. Vrijede ti samo oni

Moramo umrijeti, ti i ja, draga. Tako kažu. Moramo se poljubiti, barem jednom za svaki sat, svakoga dana, ti i ja. To se mora! To su, ustvari, jedina moranja sa kojima se rodimo. Mnogi ne misle tako. Zavisi koga pitaš, možda će te slagati da se mora ovo ili ono. Reći će ti da moraš da ćutiš, da moraš da govoriš, da moraš da se mijenjaš ili da moraš da ostaneš isti. Reći će ti neko da moraš da glupome kažeš da je pametan. Drugi će ti reći da moraš lopova da tretiraš kao gospodina. Treći će reći da moraš da se diviš razbojnicima i lopužama. Reći će ti da moraš da trpiš, trpiš i istrpiš. Reći će ti: To se mora ako želiš... i onda će navesti svakave želje: da budeš uspješan, da preživiš, da dobiješ, da ne izgubiš, da budeš pobjednik. Ustvari, istina je da ništa od toga ne moraš i ako prestaneš da se bojiš svega onog što bi moglo da se desi i razmisliš koji su tu ciljevi zaista vrijedni, otkrićeš koliko je sve staza do cilja i sama ćeš sebe iznenaditi kada vidiš da gomilu tog

Dobio sam sina! Bog te mazo, sina ! Eno ga u sobi, sluša Shakiru i Rihanu . To mu je, u zadnje vrijeme, pored fena , omiljena muzika. Sin nas je prvo pozdravio raširenom šakom, nekad, davno, dok je još bio u stomaku. Onda je počeo da nam se javlja Morzeovom azbukom, lupkajući po stomaku. Probali smo da razumijemo šta nam poručuje, ali nešto nije baš bilo u redu. Možda sin nije dobro naučio tog Morzea ili je došlo do neke smetnje u prenosu signala. Onda sam ga, prvo, ujutro izveo u šetnju a potom čekao, jednog, nevjerovatno dugog dana, gore u bolnici. Onda je došao, tačno na dan kad je rođen i Chuck Norri s. Prvo se, kako i dolikuje, kvalitetno razgalamio, čisto da se zna da je tu, a onda smirio, došao na slikanje i isplazio mi jezik. O tome ćemo još razgovarati kad poraste i prvi put mi zatraži pare za izlazak. Onda sam ga čekao sedam dana, da izađe iz bolnice, i jedva sam čekao da se to desi, mada nemam nikakvih primjedbi na bolnicu samu. Povremeno mi ga je pokazivala hostesa za b

Zamalo da me danas zgazi taksista. Navalio on da prođe pješački prelaz prije mene a ja navalio da prođem prije njega. Nije se nešto žurilo njemu a nije ni meni, ali je obojici bilo važno ko će prvi preći. Ovaj put sam ja bio taj, samo obični pješak na pješačkom prelazu. Natjeralo me to da se upitam. Šta je to među nama? Zbog čega više niko nikoga ne poštuje nego je, nerijetko, svaki osmjeh, posljedica nekog, stvarnog ili izmišljenog, interesa? Zbog čega ne umiju da pomognu i učine samo jedan dobar gest ali su toliko spremni da učine zlo, makar malu pakost, drugome?  Zbog čega im je sve posvećeno interesu, i osmjesi, i prijateljstva, i rođendani i slave? Zbog čega izjednačavamo kvalitet koji traje sa kvalitetom koji se tek pojavio ili za koji mislimo da će se pojaviti? Zbog čega su zaboravili, ili  nikad nisu ni znali, da žive poštujući vrijednost i vrlinu? Zbog čega vjeruju da su im svi samo neprijatelji, konkurencija, neko ko im čini zlo, iskorištava ih? Zbog čega ne um

Eto, sada je, draga, već sigurno, prođe i 2013. godina. Prva, otkako pamtim, da niko nije rekao da će biti smak svijeta, da će nas pokositi kakav meteor sa lošim mapama u navigaciji, neka nova varijanta kuge, bolesti ptica, svinja ili ko zna kojih životinja. Već po tome, mora se priznati, ta je godina posebna, a desile su se u njoj i neke druge sasvim posebne stvari. Ispunilo mi se ove godine nekoliko želja koje sam davno poželio i shvatio sam da je, zaista, kako mi jednom u posveti napisa neko koga sam znao, izgubljeno samo ono čega se odreknemo . Niko ne zna i niko ne umije da promisli ni šta će se desiti za vikend a kamoli šta sve može da se desi u svijetu koji se uvijek mijenja i u kojem se i mi sami, uvijek, mijenjamo. Teško je, stoga, znati šta je čovjek imao, i šta će imati. Ne treba o tome razmišljati. Lako je jedino znati šta čovjek ima a ja, evo sad, za sobom imam, bez sumnje, najbolju godinu svog života. U toj sam godini naučio da se jedna mala, lijepa, beba crta