Sasvim slučajno

Pada kiša. Neumorno, evo već više od mjesec dana, pada kiša. Oprala je već hiljadu puta sve one ulice kojima prolazimo (nažalost ne zajedno), kao za paradu spremila ovo lijepo drvo ispod mog prozora i sad, sad bi mogla i da prestane. Volio bih da prestane jer mi je palo na pamet da te odvedem do Đuranove lipe. Ti, naravno, ne znaš gdje je ta, već stara i oronula ali veoma važna lipa. Šteta je živjeti tolike godine a da ne znaš gdje je Đuranova lipa. Prosto šteta. Morao bih, stoga, baš ja da ti je pokažem. Do te lipe se ne ide praznih ruku. Na neki način, kao da ideš i samom, osim po lipi ni po čemu drugom upamćenom, Đuranu. Pošto je red da ponesem nešto, ponio bih jedno malo ćebence, čisto da se nađe, ako se slučajno umoriš i poželiš da tu pod lipom prilegnemo malo. Daleko od tog da te ja ne bih nagovarao, ali treba znati, nije lako do Đuranove lipe uz onaj "klanac" doći. Zato što je i prevara dio igre, ponio bih i jednu knjigu, da misliš da ću ti je čitati, da ću ti

Pitam se kako bi, kada bi neko, pomalo zaljubljen, pomalo lud, potpuno staromodan, pisao pismo tamo nekoj, potpuno savršenoj za njega, maloj boginji sa nekoliko ozbiljnih mana, to pismo izgledalo? Možda bi negdje na nečijem dlanu neko nekad mogao pronaći nešto ovako: Napade me danas, tamo negdje oko 4 i 15, 4 i 17 da budem tačan, strašna želja da te čujem. Sjedim misleći o bog zna kakvim velikim i bitnim stvarima, lemurima i lamama, Norveškoj i Švedskoj, svemu osim o tebi, kad odjednom, kroz sve te misli, iskoči ti. Iskočiše te tvoje lijepe oči, pomalo klempave uši i sasvim ružna koljena. Samo da znaš, nisam te zvao. Neeee, ja to nikad ne bi učinio. Nikako to ne priliči ozbiljnom muškarcu. O kako sam samo danas, tamo negdje oko 4 i 15, 4 i 17 da budem tačan, želio da mi se javiš. Da čujem tvoj glas ili da makar vidim malu poruku od tebe. Samo da mi kažeš ćao i da mi se učini da nije onako kako jeste. Sad ako bi mi na primjer rekla: "Volim te", makar me i slagala mada z

Jesi li primjetila, mila, da onda kada počneš da misliš o jednoj stvari, počneš i da primjećuješ da se ta tema pojavljuje svuda oko tebe? Eto, počni da misliš o,  recimo,  Švicarskoj i začas ćeš saznati ko hoće da u Švicarsku ide, ko je u njoj bio, ko je iz nje došao, kakve autoceste imaju a nije ni isključeno da te negdje na otvorenoj cesti kojom ideš ogrebe auto, švicarskih tablica. Desi se tako da ti, ničim izazvane, dozriju misli da je krajnje vrijeme da se odrekneš dosadašnjeg života, onog kako si do tad živio i da potražiš Tozovca, diplomiraš u kafani, i više nikad ne platiš muziku. Desi se da baš tad, kao u nekom filmu, krenu da se smjenjuju priče oko tebe. Naizgled nepovezane ali povezane tankom tajnom vezom tebe koja ih slušaš. Odjednom jasno vidiš da su one, uvijek namontirane, lutke koje na sebi nose par stotina (ili hiljada zavisno od početnog stanja) zlatnika u šminci, potpuno pogriješile kolosijek i da gube vrijeme. Vidiš i da je od njih mnogo ljepša mlada žen