Ne!

Postoji gotovo bezbroj načina na koje možeš proživjeti svoj život. Možeš živjeti puštajući da te život nosi kudagod to Slučaj poželi, ili možeš zgrabiti veslo i veslati uvijek prema onom svetioniku za kojeg ti se čini da jače svijetli.

Spas od brodoloma ti ne mogu garantovati ni veslanje ni prepuštanje jakoj struji.

Lakše je predati se slučaju, uživati u svakom lijepom trenutku, ne brinuti i ne gledati unaprijed već samo u sad. Iskoristiti svaki dan za sve one sitne užitke vjerujući da će se Slučaj pobrinuti za tebe i da nećeš, kada se jednom osvrneš imati za čim da žališ, to je lako.

Samo ako si se rodila gladna, gladna novog, gladna širine, gladna novih horizonata i posebnih a ne prosječnih momenata, samo tada nije lako postojati prepuštajući se Slučaju. Ukoliko je prva misao koje se sjećaš neko pitanje, svoju sreću ćeš naći jedino u stalnoj potrazi.

Živjećeš kao zavisnik u krizi, zavisnik od tog savršenog osjećaja kada težiš da postigneš više i bolje. Uživaćeš gledajući sve ono što drugi ne vide ni onda kada im je pred očima. Postojaćeš kao damar, kao znak postojanja onog najboljeg u ljudima. Nervoza koju ćeš osjećati svaki put kad budeš koračala a ne trčala i nevidljivi konopci koji će te vući da i kada trčiš, trčiš još brže, trgaće tvoje tijelo, trgaće tvoj um.

Na kraju, znaćeš, da si živjela kako si jedino i mogla, voleći sasvim, trčeći najbrže, poštujući potpuno i sebe i druge i govoreći ne i onda kada je mnogo lakše reći da. Znaćeš da si u svom životu uvijek bila glavna glumica, ona koja je lupala šakom o sto, ona koja nije šaptala, ona koja je češće vodila nego bila vođena, ona koja se nije bojala ničeg osim straha samog, i znaćeš da si živjela srećno, tačno onako kako si i trebala.